SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SUMRAK
 
Demokracija na samrti
Autor/izvor: Paul Mason, The Guardian / Peščanik
Datum objave: 06.08.2017. - 08:50:00
Zadnja izmjena: 06.08.2017. - 08:51:10
KOMENTAR - Površan pregled događaja koji su se odigrali u srpnju i mogu se dovesti u vezu s općim trendom propadanja demokracije uključuje suđenje poznatom novinaru opozicijskog lista Džumhurijet u Turskoj, Putinovu zabranu upotrebe zaštićenih VPN mreža koje su prodemokratski aktivisti koristili da bi izbjegli cenzuru, i odluku kompanije Apple da iz svoje online prodavaonice za kinesko tržište povuče aplikacije koje koriste VPN tehnologiju.

Tu je, zatim, kampanja lijepljenja plakata koju financira mađarska vlada da bi opozicijske stranke i nevladine organizacije prikazala kao marionete u rukama milijardera George Sorosa; pokušaj ukidanja nezavisnosti sudstva u Poljskoj i predsjednički veto kojim je to spriječeno; i najzad, referendum o promeni ustava u Venecueli koji je bojkotiralo više od polovine stanovništva zemlje koja klizi u građanski rat.

Ali svi ti događaji su zasjenjeni trojnim rovovskim ratom koji se vodi u Americi između Trumpa (optuženog za saradnju sa Rusijom), njegovog tajnika za pravosuđe (koji se proglasio nenadležnim za istragu o vezama s Rusijom) i specijalnog tužitelja nadležnog za istragu o Trumpu, kojega Trump pokušava smijeniti.

Budimo brutalno otvoreni: demokracija je na samrti. Ono što najviše uznemirava je zapanjujuće mali broj građana koje to zabrinjava. Problem se zaobilazi tako što se usitnjava i dijeli na pojedinačne manifestacije. Tako Amerikanci očajavaju zbog Trumpa – a ne zbog saznanja da je najviše fetišizirani ustav u povijesti postao podložan kleptokratskim makinacijama. Kada Erdoğanova stranka ospe paljbu po europskim demokracijama, političari iz EU se zadovoljavaju izražavanjem blagog diplomatskog nezadovoljstva. Kao i početkom 30-ih godina 20-og stoljeća, kod većine prevladava dojam da ako demokracija zaista umire, onda to čini u nekom drugom dijelu svijeta, ali svakako ne kod nas.

Problem je u tome što se na taj način uvode nove norme ponašanja. Ne treba da nas čudi što su parole o „neprijateljima naroda“ sve popularnije: Orban ih koristi u ratu protiv Sorosa, Trump protiv liberalnih medija, a Kina ih je iskoristila da uhapsi pjesnika Liu Xiaoboa i drži ga u zatvoru do smrti.

Druga popularna tehnika je mikromenadžment svakog pokušaja izražavanja neslaganja. Erdoğan se nije zadovoljio otpuštanjem desetina tisuća neposlušnih profesora, od kojih je neke čak poslao u zatvor, nego im je oduzeo i socijalno osiguranje, ukinuo pravo na rad, a nekima zabranio da putuju. Trump koristi slične tehnike u obračunu s takozvanim „zaštićenim gradovima“. Oko 300 lokalnih administracija u Americi odbilo je suradnju s federalnom imigracionom agencijom ICE – ne kršeći pritom zakon. Prošlogha tjedna, tajnik za pravosuđe Jeff Sessions zapretio im je obustavom federalnih budžetskih sredstava namijenjenih lokalnim pravosudnim upravama, a Trump je taj potez podržao koristeći još jednu danas popularnu tehniku – neprovjerene tvrdnje.

Pred skupom svojih pristaša u Ohiu Trump je izjavio da federalna administracija, zapravo, „štiti“ američke gradove od opasnosti imigrantskih kriminalnih bandi. Oni „uhvate neku mladu, lijepu djevojku, od 16 ili 15 godina, a onda je režu noževima da bi joj nanijeli što više bola prije nego što umre“, rekao je. U školi – već u osnovnoj školi – naučili smo da na takve tvrdnje o rasnim manjinama reagiraemo pitanjem: „Zaista? Kada i gdje se to dogodilo?“ Trump nije naveo izvor – ali američki mediji su uspjeli pronaći primjere kada su se članovi bandi tako ubijali između sebe.

Naravno, repertoar tehnika autokratske vladavine već nam je poznat iz povijesti. Ono što dosad nismo imali prilike da vidimo je koordinirana i koncentrirana primjena tih tehnika od strane demokratski izabranih lidera – Putina, Erdoğana, Orbána, Trumpa, Madura, Dutertea na Filipinima i Modija u Indiji – lidera koji očigledno nastoje da brzo, delotvorno i zajedničkim snagama potkopaju demokraciju.

Jednako je zapanjujuće što danas nijedna od vodećih zemalja u svijetu čak i ne pokušava ponuditi pozitivan primjer demokratskih standarda. U knjizi objavljenoj 2015, Demontiranje demosa, Wendy Brown, profesorica političkih znanosti na Berkleyu, uvjerljivo izlaže tezu da je rušenje demokratskih vrijednosti širom svijeta posljedica prihvaćanja neoliberalne ekonomije.

To ne znači da su elite slobodnog tržišta proračunato podržavale autokratske projekte, smatra ona, već da su ekonomske mikrostrukture izgrađene u posljednjih 30 godina „preoblikovale sve domene ljudskog života i postupanja, pa i ljude same, prema liku ekonomske vrijednosti“. Sve ocjenjujemo prema ekonomskim učincima: slobodu govora, obrazovanje, sudjelovanje u političkom životu. Načela koja bi morala imati opće važenje važemo kao da je u pitanju roba. Pitanje glasi: „isplati“ li se dopustiti pojedinim gradovima da štite ilegalne imigrante? Kakve će biti ekonomske posljedice otpuštanja desetina tisuća profesora i ograničavanja područja istraživanja kojima se oni bave?

U veoma utjecajnoj knjizi iz 2010. godine, Indignez-Vous (Pobesnite!), pripadnik francuskog pokreta otpora Stéphane Hessel pozvao je nove generacije boraca za društvenu pravdu da ne zaborave bitke koje su on i drugi vodili kada je sastavljana Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima 1948. godine. Borili su se za pridjev univerzalno (umjesto „internacionalno“, što je bio prijedlog vodećih država) iako su znali da će argument suvereniteta ranije ili kasnije biti iskorišten za osporavanje onih istih prava za koja su vjerovali da su ih osigurali. U vrijeme kada je knjiga izašla, činilo se da je njegovo opširno izlaganje o konceptu univerzalnosti suvišno. Ali izgleda da je Hessel slutio što se sprema.

Tragedija našeg doba je u tome što na čitavoj planeti nema nijedne vlade spremne da ustane u obranu tih načela. Naravno, izdaju se priopćenja i izražava negodovanje zbog smrti Liu Xiaoboa ili Madurovih sukoba s demonstrantima. Ali nitko nije spreman da potvrdi univerzalnost načela koja su tim postupcima narušena. Bitku za univerzalna načela – kao što zaključuje Hessel – moraju povesti pojedinci. Uvijek iznova moramo potvrđivati sebi i drugima da su ljudska prava, kao što piše u Deklaraciji iz 1948, „jednaka i neotuđiva“.

To znači da ako ih neki klepotokrat na drugom kraju svijeta oduzme svojim podanicima, on ta ista prava oduzima i nama.

Iza svakog od velikih demokratskih proboja u povijesti, od Engleske revolucije 1642. do pada sovjetskog komunizma 1989, stajalo je razumijevanje da se ljudi rađaju s određenim pravima koja im nitko ne može oduzimati i davati. Danas je naš zadatak da ponovo naučimo razmišljati kao slobodna ljudska bića, a ne samo kao ekonomski subjekti.

http://pescanik.net/umiranje-demokratije/