DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
DILETANTSKI
 
Dobro je što nisam kupio Dujmovićevu knjigu
Autor/izvor: Miroslav Flego
Datum objave: 22.06.2017. - 22:09:23
KOLUMNA - Kada je prije mjesec dana Tihomir Dujmović u društvu Andrije Hebranga predstavio "svoju" knjigu "Hrvatske novinarske tragedije 1945-1995" u Vinkovcima, pomislio sam kako se netko napokon sjetio napisati knjigu o progonu novinara u raznim režimima pa sam čak mislio kupiti knjigu nakon promocije.

Znajući autora i njegovo poimanje istine, znajući njegovu mržnju prema Titu, komunistima, antifašistima i svemu što je lijevo i nije desno, ipak sam iz opreza odlučio prvo posuditi knjigu iz Gradske knjižnice znajući da će je uskoro dobiti, možda i od autora, i vidjeti čega svega tu ima pa nisam knjigu kupio. Ispalo je da je tih 100 ili 200 kuna što nisam dao Dujmoviću, moja najbolja investicija jer novac nisam bacio u bezdan.Već prvo listanje knjige otkriva kako je riječ o diletantskom knjižnom uratku, ali i o prevari jer autor knjige nije, kako piše na naslovnici Tihomir Dujmović već Večernjakov novinar Jozo Grbelja koji je preminuo još 2005. godine!!? 

Naime, Dujmović je autor tek mucavog uvoda od šest stranica, 23 stranice nekakvog prežvakavanja Grbeljinih istraživanja i lamentiranja o sudbinama novinara pod Titovim režimom od 1945. do, za vrijeme i nakon Hrvatskog proljeća i do 1995. te stradanju novinara u Domovinskom ratu. To je sav Dujmovićev doprinos knjizi koju potpisuje. Ostalih 225 od ukupno 271 stranice autor je Jozo Grbelja...

Grbelja se prilično potrudio i prikupio precizne podatke o sudbinama svih  330 novinara koji su djelovali za NDH, od 10. travnja 1941. do svibnja 1945. i ulaska partizana u Zagreb, prikazao je kako je izgledalo novinarstvo pod Pavelićevim režimom, kakve su sudbine doživjeli novinari uključeni u Pavelićevu neuspjelu državnu tvorevinu kada su  ih se,  nakon sloma države i bijega Pavelića i ostalih poglavnika i doglavnika, dohvatili pripadnici OZNE ili famozne "Anketne komisije" kada su morali pisati stranice i stranice što su i kako su kao novinari radili. 

Iz tih njihovih izjava Grbelja je rekonstruirao kako je izgledalo novinarstvo od 1941. do 1945. i može se zaključiti kako je tu bilo jako malo pravog informiranja, dakle, onoga što je bit novinarstva, a jako puno promidžbe, propagande, uljepšavanja stvarnosti i sotoniziranja protivnika – u ovom slučaju, Židova, Srba, ali i komunista, partizana, Amerikanaca, Rusa i Engleza. Osnovana su nekakva državna povjerenstva koja su bila u svim redakcijama i ništa se nije moglo objaviti bez dozvole cenzora koji su imenovani iz najbližeg poglavnikovog kruga jer promidžba je bila jako važna. Zaista, kako pisati istinu o rasnim zakonima, ubijanju u Jasenovcu, otpuštanju, progonu i mučenju novinara koji su radili do 10. travnja, strahu koji je vladao među svima koji se nisu slagali sa zločinačkim metodama i koji su u prvim satima 10. travnja 1941. shvatili kakvu je to državu ustrojio Pavelić?

Jedan od naputaka sa snagom zakona ili uredbe vodstva NDH, glasio je, otprilike – "valja pisanjem uljepšavati stvarnost da bi oni izvan NDH stvorili sliku da je tu sve dobro". Da ne povjeruješ, ali valja pročitati Grbeljino istraživanje i uvjeriti se i u puno gore stvari koje su novinari u tim godinama Pavelićeva režima za koje je i bivši kratkotrajni ministar kulture Zlatko Hasanbegović rekao da je "najveće moralno posrnuće hrvatskog naroda". 

Grbelja navodi kako je od 330 novinara koliko ih je radilo za NDH, ubijeno njih 40 i to 38 od partizana, a dvojica od ustaša jer nisu htjeli propagirati nešto što se propagirati ne može, stotinu novinara je dobilo doživotnu zabranu pisanja, 131 je pobjeglo u inozemstvo,  45 se prestalo baviti novinarstvom, a samo, navodi se u knjizi, 27 ih je dobilo dozvolu da nastave novinarsku misiju. Znakovito je da se Grbelja potrudio i u kratkom opisu sudbine svakog od 330  novinara ovisno o njihovu značaju, naveo uz zanimanje i stupanj obrazovanja, za koje je novine radio, i adresu  stanovanja pa je za zagrebačke novinare iz tog vremena zanimljivo da su stanovali na prestižnim  adresama središta Zagreba pa i u sjevernim kvartovima, upravo u dijelu grada odakle su prema Pavelićevoj direktivi  1941. Židovi i Srbi morali u vrlo kratkom roku iseliti i preseliti južno od Ilice, Vlaške i Maksimirske, a kuće, stanovi i lokali, naravno, su im oduzeti. 

O tome u opsežnoj kronici "Mi djeca Solferina" piše Maroje Mihovilović čiji je otac, Ivo Mihovilović, vjerojatno najznačajniji hrvatski novinar 20. stoljeća, odmah 10. travnja dobio otkaz i prošao višemjesečnu torturu Dide Kvaternika, a poslije i Titovih Oznaša. 

Sve u svemu, Grbeljina istraživanja vrijedi pročitati unatoč njegovom čudnom anakronom pravopisu, ali se valja upitati  kakve to novinare i zašto toliko žučno brani i zastupa kad su oni iznevjerili novinarsku profesiju i ogriješili se čak i u neke Božje zapovjedi, a da ne spominjemo one profesionalne.