SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
HEROJI ŽIVOTA
 
Draško vam poručuje: Ne odustajte!
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 22.01.2018. - 19:51:00
Zadnja izmjena: 22.01.2018. - 19:55:31
KOLUMNA - Noć prije odlaska Drašku nisam mogao spavati od uzbuđenja. Budući da sam osoba s teškim invaliditetom, upoznati Čovjeka prepunog života s još težim oblikom invaliditeta čast je i privilegija.  

Draško Regul, rođen je 1961.godine. Diplomirani je profesor engleskog i ruskog (nastavni smjer). Ima četvero djece. Nakon nekoliko uzastopnih moždanih udara prije osamnaest godina ostaje nepokretan i u tišini svoga glasa jer mu je onemogućena vokalna artikulacija.  Isprva nije mogao ni glavu micati. 

Bez moći gutanja, bez svjesne kontrole disanja bio je zaključan u svom tijelu kojeg medicina prepoznaje kao ''Locked-in Syndrome''.  O Drašku je snimljen i dokumentarni film ''Čardak i na nebu i na zemlji'' (2005). Mnogi magazini pišu o njemu, na portalima se često komentiraju njegove umjetničke fotografije sjena na zidu. Isto ''platno'' zida, sjene su svaki put drugačije i uvijek mu ispričaju neku novu priču. Nedavno je imao i izložbu fotografija u knjižnici u Jelkovcu. 

Živi s mamom, u malom stanu, u Sesvetama. Dakle, s prijateljima kolegama logoterapeutima Anom Kralj i Darkom Beljanom idem Drašku u posjete, uzbuđen kao da ću na vlastito vjenčanje. Dočekuje nas vedra i nasmiješena mama Ruža. Vitalna osamdesetogodišnjakinja za koju biste rekli da je tek pred mirovinom. Promatram ju i prepoznajem u njoj snagu majki koje život posvećuju svojoj djeci s invaliditetom. To su posebne majke nadljudske snage. One koje od države traže status njegovateljica da bi se u potpunosti mogle posvetiti svom djetetu i maksimalno mu osigurati život dostojan čovjeka. One koje političari gledaju svisoka računajući ako daju njima ostat će manje za jastoge, kavijar, reprezentaciju, tankanje benzina. 

Ulazimo u sobu. Draško se smije. Veseo je. Ruke su mu vezane za ogradu jer su mu prejako spastične i bacakale bi ga. Promatram ga. Gledam tu ljudinu sabijenu u tijelu kojeg glođu invaliditet i prolaznost. Znam točno koje sve fiziološke, fizičke i misaone probleme trpi i rješava. Mama Ruža nas gosti kolačima koje je napravila sa svojim unukom Grigorom. S ponosom govori o njemu. Dok smo putovali Drašku razmišljao sam kakav će biti tijek komunikacije. Draško ima svjetlosnu olovku zakačenu na naočale kojom tipka po monitoru i računalo mu pomaže u kakvoj-takvoj komunikaciju. Ima i tablu s abecedom pomoću koje također komunicira. 

U početku mu postavljamo neka pitanja. Pomalo shvaćamo njegove kratice. Kasnije smo se raspričali, ja mu pričam o svom životu, šalimo se i zaboravljamo na sve životne barijere koje su nas snašle. Draško i njegova mama Ruža su predivni ljudi uz koje zaboravljate da stvarnost ima dva naličja. Uz Draška, ratnika svjetla, sva tama kojom se ogrćemo postaje tek daleka sjena na zidu koja ponekad dotakne i samog junaka što većinu svoga vremena provodi u krevetu promatrajući ulicu kroz prozor koji je tek uvjetno suzio njegov svijet među te okvire. Draško ne gleda televiziju. Ne želi pratiti politiku, nekoć je pratio sport, sad ga ni to ne zanima, a koga i bi kad vidiš u kojem mulju se bacaka. Draško većinu svog vremena uči. Da, uči surfajući po forumima. 

Istražuje o Windowsima, gadgetima, fotografijama. O svemu. Iznadprosječne inteligencije, on je nešto poput našeg Stephena Hawkinga koji sije dobrotu i oduševljenje u svakog tko ga ima privilegiju upoznati. Znajući za svoje probleme pitam ga kako podnosi vruća ljeta. Veli, teško. Zimi se nekako ugriješ, a kako se rashladiti kad nemaš klimu? Razmišljam o tome koliko nam je svima Draško dao svojim nesebičnim svjedočenjem o vrijednosti življenja i svakom dobivenom danu u životu. 

Ni on ni mama se na ništa ne žale niti išta traže za sebe. Mislim si, toliko medija je pisalo o njemu, pa zar se uistinu ne možemo povezati svi pa nekako humanitarno pokrenuti akciju glazbom, sportom i kroz medije da Drašku pomognemo kupiti računalo kakvo ima Hawking? Draško, slovo po slovo piše svoju autobiografiju. Bori se, ne samo za sebe nego za sve nas da nam pokaže kako ne treba nikada odustati od sebe ni od onih koji te vole i žele da živiš koliko god teško i opterećujuće bilo za sve. Potežem pitanje koje muči sve ostarjele roditelje: ''A što kad više nećete moći?'' Mama Ruža veli da je umorna i sve joj je teže. I ona me pita što je s domom za osobe s invaliditetom. 

Političari su pobjegli od svoje društvene i humanitarne odgovornosti.  Uspješno su izbjegli gostovanje na HRT-u gdje smo trebali otvoreno razgovarati o toj nasušnoj potrebi. Stoga, pozivam sve visokopozicionirane političare, gradonačelnika Bandića pa i predsjednicu Grabar Kitarović, dođite, upoznajte Draška. Vidite kako živi i zašto je primjer svima nama i vratite nam povjerenje da vam možemo vjerovati! Pogledajte kako se žrtvuju roditelji za svoju djecu i shvatite da su osobe s invaliditetom u normalnim zemljama na prvom mjestu, jer kvaliteta društva i političara ogleda se kroz zdravstvenu i socijalnu brigu prema najranjivijim skupinama društva. Draško nije samo motivator vama, već i meni i svima nama kojima je život sveden na povremene izlaske. 

Draško je um kojem je onemogućena brža reakcija i komunikacija. Točno vidim i osjećam kako se svojom britkošću htio nadovezati na naše šale i nadodati još koju svoju. Ne može. Rijetko izlazi van. Stalno je u krevetu. Nemaju mjesta za pokretnu dizalicu kojom bi ga digli u kolica. Možda bi rješenje bila stropna? Mama Ruža, veliko srce i Draškova snaga sve manje može. Pomislite koliko je još takvih žena u Hrvatskoj. Sve one strepe nad sudbinom svoje djece i kakva će im biti skrb kad njih ne bude. Sjetite se te nevine i nemoćne dječice s mnogobrojnih fotki na Fejsu gdje se traži kakva humanitarna pomoć. 

Djeca rastu, roditelji stare, a nemoć i patnja ostaju. Zar uistinu možemo ostati nijemi kraj jednog Draška koji i u nemoći govora govori daleko uzvišenije i prepun nade?

Slovo po slovo, uči nas strpljenju i Ljubavi.

Draško je Čovjek od kojeg bi svi trebali učiti kako postati čovjekom. Odazovite se!

Draško

Pogledaj; 

Čovjek nijem 

govori o životu, 

a ti jadikuješ 

nad manjkom 

riječi 

kojim svjedočiš 

svoje postojanje

hrabar je 

tko iz svoje rane 

hrani nadu 

oduzetima 

što hodaju bez cilja 

ne vjerujući da i

 slamkom možeš

podići mostove... 

Zagreb, 22.1.2018.  Krešimir Butković