SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
UZROCI PROPADANJA
 
Egalitarni sindrom samo je dio istine o zaostajanju Hrvatske
Autor/izvor: Dr. sc. Danijela Dolenec, docentica na Odsjeku za komparativnu politiku Fakulteta političkih znanosti
Datum objave: 20.08.2017. - 09:56:41
KOMENTAR - Egalitarni sindrom postao je svojevrsna zakrpa za sve probleme u Hrvatskoj; kriv je za antipoduzetničku klimu, za uhljebe, za to što smo siromašni, nerazvijeni.

Vidim tu nekakvu intelektualnu lijenost; postavljena je dijagnoza koja vrijedi u svim slučajevima. Kao kad doktori ne znaju što vam je zapravo pa kažu da ste pod stresom. I što ćete s tom informacijom? Kako da se riješim stresa, odnosno egalitarnog sindroma? Trebam postati sebičnija, misliti samo na vlastiti probitak, preuzimati svakojake rizike kako bi me netko prozvao poduzetnom?

No, ako ironiju stavimo po strani, mislim da također vrijedi naglasiti kako inzistiranje na egalitarnom sindromu ima svoju političku funkciju. Tvrdnja da kao društvo bolujemo od egalitarnog sindroma u osnovi transformira razumljiv i opravdan zahtjev za više ekonomske sigurnosti u nešto negativno i nepoželjno, u nešto zaostalo iz socijalizma, što nema veze sa suvremenim svijetom. Nakon što se te zahtjeve okarakterizira kao nepoželjne, postaje moguće opravdati nedemokratske modele vladavine.

Kako to mislim? Među našim elitama postoji široki konsenzus da su ljudi ovce, ili, u najboljem slučaju, nezrela djeca koju je potrebno “izvesti na pravi put” - što zapravo znači ne uključiti u odlučivanje, nego vladati u njihovo ime. Obični ljudi tobože ne razumiju što je potrebno da bismo kao društvo bili uspješni, a s obzirom na to da smo utvrdili kako boluju od egalitarnog sindroma, njihove zahtjeve možemo zanemariti.

Ovo mi se čini posebno bitnim naglasiti jer u našoj javnosti liberalno uvijek ide zajedno s demokracijom, a zapravo u liberalnom programu ima puno nedemokratskog sadržaja. Tek kad to razumijemo, postaje nam jasno kako je moguće spojiti ekonomski liberalizam i socijalni konzervativizam, u obliku Trumpa u SAD-u ili kod nas u obliku organizacija kao što su Vigilare, Centar za obnovu kulture, Hrast itd. Što se tiče teze o “političkom kapitalizmu”, on ima puno zajedničkog s tezom o egalitarnom sindromu.

Kako je profesor Kalanj napisao još u devedesetima, nakon raspada socijalizma, počeli smo se gotovo isključivo baviti oponašanjem i preuzimanjem, uključujući i reprodukciju zapadnjačkog pogleda prema kojem smo mi neuspješna kopija zapadnih razvijenih društava, sa - kako je pisao Županov - devijantnom modernizacijom i divljim kapitalizmom. Nije li očito da tu upadamo u pojednostavljenu dihotomiju gdje Zapad znači civilizaciju, napredak i racionalnost, a mi zaostale balkanske divljake koji pružaju otpor neizbježnoj modernizaciji. Ako je prije dvadeset godina možda bilo moguće vjerovati takvoj simplifikaciji, s Trumpom je, nadam se, odzvonilo i toj zabludi.

Smatram da takva autorasistička perspektiva, u kojoj sami sebe etiketiramo kao devijantne, nije korisna ako nas stvarno zanima analiza problema i potraga za rješenjima. Naravno da je kapitalizam drukčiji u SAD-u, Francuskoj, Rusiji ili Hrvatskoj, ali da bismo opisali i objasnili koje su to razlike i što one znače, moramo posegnuti u nešto složenije analize od tvrdnje da naši ljudi imaju krive vrijednosti i da smo implementirali “krivu” vrstu kapitalizma.

Umjesto slike prema kojoj postoji jedan pravi kapitalizam, koji je “dobar” ili “ispravan”, samo što ga mi ne znamo implementirati, trebamo se pitati zašto su političke ekonomije europske periferije slične. Analitičari ekonomija istočne Europe kao njihove zajedničke karakteristike tako, na primjer, ističu deindustrijalizaciju i visoku nezaposlenost, visoku izloženost investicijskim strategijama multinacionalnih kompanija i ulagačkim odlukama stranih banaka, pad ukupne razine javnog ulaganja u socijalnu zaštitu, pad rashoda za mirovine i obrazovanje, rast nejednakosti prihoda te rastući rizik od siromaštva.

Dobar dio tih karakteristika vrijedi i za južnu europsku periferiju. Hoćemo li onda tvrditi da svi boluju od egalitarnog sindroma, i što to onda uopće znači? Možda je suvislije opisati te zahtjeve kao ono što oni jesu - zahtjevi za veću socijalnu pravednost i veću ekonomsku sigurnost.

http://www.glas-slavonije.hr/340792/11/Marijan-Ozanic-Pokupili-smo-sve-lose-iz-socijalizma-i-kapitalizma