SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
BEZ KONSENZUSA
 
I lijevi i desni protiv eura
Autor/izvor: SEEbiz / Novi list
Datum objave: 24.02.2019. - 14:55:30
ZAGREB - Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić pozvao je nedavno na svehrvatski konsenzus oko uvođenja eura što je, kazao je, prije svega političko pitanje, ali kako se čini, neće ga imati s kim ostvariti.

Naime, i stranke desnice, izuzev naravno HDZ-a čiji to projekt i jest (Plenkovićev), i stranke ljevice, bilo da je riječ o radikalnijima poput Radničke fronte, ali i SDP-a koji nikad nije sumnjao u »produkt« EU-a i sve njegove »nusprodukte« – na neki su svoj način protiv, piše Novi list.

To bi značilo ili da generalno misle da treba zadržati kunu, kao Radnička fronta, ili su trenutno protiv jer se »ne provode reforme«, kao na primjer SDP. Nadalje, ili su načelno »za«, ali se ograđuju jer misle da se s građanima dovoljno ne komunicira, kao Amsterdamska koalicija, ili su pak, poput Možemo, skeptični jer sumnjaju u arhitekturu eurozone koja se dijeli na centar i periferiju, itd. Zanimljiv je stav Mosta koji tvrdi da je inicijativa čak opasna jer nas može dovesti do toga da moramo izvlačiti druge.

Živi zid nismo kontaktirali budući da je to njihova ionako česta tema, izrijekom su protiv, tvrde da će to biti »zadnji čavao u lijesu hrvatskog gospodarstva«, te su čak tražili raspisivanje referenduma, ne samo o uvođenju eura (što Plenković i vladajući pošto-poto žele izbjeći), već i o izlasku Hrvatske iz EU-a. Živi zid se brendira kao prosvjedna, euroskeptična, protumigrantska stranka – što je sad dosta moderno, pogotovo pred europarlamentarne izbore koji i euroskeptike regrutiraju ravno u tijela EU-a, pa njihov stav ne čudi, posve je prirodan i dosljedan, ali je zanimljivo da se slični argumenti nalaze i u lijevih radikala, konkretno Radničke fronte, što je, međutim, iz kuta liberala također »prirodni« fenomen jer oni tvrde da su svi radikali isti, odnosno da se neminovno dodiruju u jednoj, krajnjoj, točki.

Iako taj argument nije a priori za odbaciti, naravno da je to ipak nepošteno pojednostavljivanje, no s druge strane, uvijek je pitanje konteksta koji naposlijetku odlučuje što i kako se postaviti u binarnom kodu odlučivanja »da« ili »ne«, a što birači na koncu i ocjenjuju. Ono što bi bio dakle apsolutno logičan i ispravan argument ljevice, ako je protiv, a donosi ga donekle opet Radnička fronta, je da se ne protive daljnjem eurointegriranju zato što je to neki preveliki zalogaj, nego apostrofiraju fiskalnu integraciju, bez koje ova monetarna nema smisla.

Posve je međutim neobičan stav SDP-a, kao stranke lijevog centra, odnosno umjerene ljevice, koja bi da je na vlasti vjerojatno činila isto što i HDZ čini danas. Njegov tobože umjereni vođa Plenković politikom uvođenja eura slijedi isti taj pravac – prema EU integracijama, i jer je to politički razumljivo, ali i jer je to »reforma nad reformama« kojom prikriva da zapravo i ne čini ništa drugo, koliko god to paradoksalno zvučalo. HDZ i SDP su, kad je uvođenje eura u pitanju, gotovo prirodni partneri, jer su njihove europske obitelji stranaka upravo te koje su i izgradile europsku arhitekturu, ovakvu kakva je sada, a koju Možemo spominje.

Ali SDP se odlučio prije svega za politiku kontre Plenkoviću, s donekle razumnim argumentima, da se strukturne reforme ne provode, jer se uistinu ne provode, međutim, teško se oteti dojmu da su, koliko god se njihov Grčić trudio dokazati suprotno, odlučili igrati na kartu suverenizma kako bi se biračkom tijelu približili iz pozicije koja nije njihova autentična.

Tvrde da ih ne vode prosvjedne note, međutim, vode li ih interpretacije koje kažu da im je Živi zid oteo dio razočaranih birača? Hoće li ih ovako uspjeti vratiti, politikom protivljenja euru koja zapravo i nije više alternativa, nego ispada mainstream stav hrvatskog političkog establišmenta, ostaje vidjeti.

Ima itekako istine u tome da protiv eurointegracija glasaju siromašniji slojevi, prosvjedni glasovi, a onda upravo oni najviše plate cijenu izolacionizma i zatvaranja, kako je to pojasnio guverner Vujčić u prošlotjednom intervjuu Novom listu. Promotori uvođenja eura počeli su sve snažnije umjesto ekonomskih argumenata uvoditi političke argumente za preuzimanje te valute, što je više dobro nego loše.

Dobro je, jer raspravu konačno dovodi na njenu ključnu točku o tome, jesmo li, ako smo se odlučili za EU, spremni ispoštovati sve obaveze i na višu razinu prenijeti još jedan dio svog suvereniteta, ovaj put monetarnog, potpuno svjesni činjenice da tako još više ulazimo u zajednicu država, zajednički prostor, koji nas otvara prema drugima u svakom aspektu tog pojma i na temeljima na kojima je Europa izgrađena kao još uvijek – najljepše mjesto za život.

Loše je jer sve više blijedi prava ekonomska rasprava o uvođenju eura, ili se svodi na dnevnopolitička nabacivanja i interpretacije u kojima se argumenti koriste proizvoljno, bez stvarnog razumijevanja situacije u kojoj monetarna politika u Hrvatskoj funkcionira ili je funkcionirala svo vrijeme.

Tako se neprekidno govori da od svoje monetarne suverenosti nemamo ništa, što nije posve točno. Naša je monetarna politika bila krajnje intervencionistička u vremenu najveće krize, no s obzirom da nemamo ključne poluge upravljanja svojim financijama (banke su prodane), koristila se nekim »horuk« metodama poput izravnih zabrana unosa kapitala (početak 2000-tih), a gotovo i zabrane njegovog iznošenja van, u jednom trenutku kada je u jeku prošle krize prijetio scenarij snažnijeg bijega kapitala iz zemlje (2009.).

Metode, mjere, bile su pomalo čudne, jer se djelovalo u uvjetima strašne asimetrije, gdje se otvaraju tokovi kapitala, a visoka je euroizacija i općenito ekonomska politika takva da nije bilo šanse da se izolirano može uspjeti.

A ipak, kakve-takve mjere su se provodile i dale nekog rezultata. No, ovaj argument, koji bi im zapravo išao u prilog, u naših će se »suverenista« rijetko čuti jer su jednako napadali i prije i sada, bez pravog razumijevanja situacije. Ako se dakle prijeđe na euro, »odumrijet« će ove grube metode, no dobit ćemo neke nove alate u ruke, posve drugog tipa, poput mogućnosti otkupa državnih obveznica od strane Europske središnje banke i slično. No, s druge strane, tko nam brani da i sad to radimo? Taj isti ESB?

Uglavnom dolazi do kakofonije i zbrke, i ekonomskih i političkih pozicija, i biti će zanimljivo pratiti rasplet, no evo i integralnih stavova nekih stranaka, pa da vidimo što kažu.
Amsterdamska koalicija navodi da će, »kad Hrvatska zadovolji kriterije za uvođenje eura, to prije svega biti pozitivan pokazatelj za hrvatsko gospodarstvo«.

– Uvođenje eura je samo logičan slijed događaja koji će rezultirati smanjenjem valutnog rizika, padom kamatnih stopa, nižim transakcijskim troškovima, poticanjem međunarodne razmjene i ulaganja te sudjelovanjem u raspodjeli monetarnog prihoda Eurosustava. Problem je što i građane i gospodarstvo treba pripremiti na uvođenje eura, ali na tome, kao što znamo, nitko ništa ne radi, navodi se u odgovoru Amsterdamske koalicije.

Ekonomski analitičar Velimir Šonje kaže da je velika šteta da su političke stranke koje inače nikada nisu imale antieuropski štih zbog potrebe dnevne politike odustale od generalno proeuropskih stavova i politika.

– Mislim tu ponajviše na SDP koji ili ne podupire, ili šuti o pitanju eura. Naime, bilo je jasno da će nove populističke ili ekstremne stranke biti protiv. Anti-EU pozicija je pozicija Živog zida, i tu nema ništa neočekivano, ali neočekivano je da dio oko političkog centra nije shvatio koliko je Hrvatska već duboko integrirana u EU i da su tu perspektive za hrvatsko gospodarstvo. Mi od odgađanja uvođenja eura nemamo nikakve koristi, samo smo limitirani... Bernardić je apsolutno oko uvođenja eura trebao dati podršku premijeru. Treba se prisjetiti da smo kao nacija imali konsezus, ili gotovo konsenzus, za pristupanje Uniji, poručuje Šonje.

Katarina Peović ispred Radničke fronte kaže da se oni »protive prelasku na euro jer to znači još veće osiromašenje većine ljudi u Hrvatskoj«.

– Prelazak na euro znači daljnje odustajanje od autonomnog i demokratskog upravljanja razvojem. Uz nepostojanje europske fiskalne unije, strukturne nejednakosti između nacionalnih ekonomija centra i nacionalnih ekonomija periferije dodatno će se učvrstiti i produbiti jer će praktički jedini mehanizam za ublažavanje neravnoteža trgovinske bilance i bilance plaćanja u perifernim ekonomijama poput Hrvatske biti tzv. interna devalvacija ili smanjenje nadnica i radničkih prava, uz rezanje javne potrošnje, socijalnih transfera, javnih investicija. To se desilo i u Grčkoj, tako i u ostalim perifernim zemljama evropskog Juga (objedinjenih pod omalovažavajućim akronimom PIGS). Postojanje vlastite valute pretpostavka je za prevladavanje strukturnih nejednakosti između centra i periferije (a tu podjelu već priznaju i evropski birokrati koji govore o »Evropi dvije brzine«). Nacionalna valuta je nužna kako bi se se koristile poluge makroekonomske politike – monetarne i tečajne. Naravno, postojanje vlastite valute samo po sebi nije dovoljno što jasno demonstrira i današnja politika HNB-a isključive orijentacije na stabilnost tečaja i cijena, umjesto i na ciljeve povećanja zaposlenosti, proizvodnje i zadovoljenja potreba. Politika HNB-a i komercijalnih banaka, kojima su dozvoljene valutne klauzule na kredite, politika je podređujuće vezanosti uz euro i time uz logiku koja osigurava interese vjerovnika na zajedničkom tržištu, a oni su prije svega interesi financijskih i proizvodnih kapitala zemalja centra od kojih se uvozi i od kojih se posuđuje i čije se vlasničke interese štiti. No, bez obzira na to, zadržavanje kune ipak može biti i jedan od ključnih oslonaca progresivnog zaokreta u ekonomskoj politici, zaključuje Peović.

U političkoj platformi Možemo kažu da su »skeptični prema ulasku Hrvatske u eurozonu zbog raznih razloga, ponajprije zbog postojeće arhitekture europske monetarne unije koja je veoma nestabilna i unutar koje i dalje postoje mehanizmi i tendencije zaslužne za podjelu europskih zemalja na centar i periferiju«.

– Hrvatskoj je prije svega potrebna široka rasprava o prednostima i manama. Dosadašnja su iskustva pokazala da je na neke zemlje članice prebačen najveći dio tereta krize, što su više nego dovoljni razlozi za oprez. Demokratski deficit institucija eurozone je daljnji problem koji nas poziva na analizu i procjenu stanja, nasuprot dosadašnjem nekritičkom odnosu spram eura, kažu u Možemo.

Saborska zastupnica Mosta NL Sonja Čikotić kaže da »Hrvatska ima ugovornu obvezu uvesti euro, tako da to nije stvar naših želja, ali joj je, kao i drugim članicama koje se još nisu priključile, a nemaju opt-out, ostavljena sloboda da sama odluči kad će ući u eurozonu pri čemu mora zadovoljiti određene uvjete«.

– Most smatra da je skori ulazak koji najavljuju Vlada i guverner vrlo opasan za Hrvatsku jer ne znamo kako će sljedeća globalna recesija, koja je prema stručnjacima praktički iza ugla, utjecati na eurozonu. Španjolska i Italija imaju velikih problema, a to su višestruko veće ekonomije od Grčke koja je prošli put doslovno iscijedila eurozonu. Dogodi li se grčki scenarij u bilo kojoj od te dvije države, budućnost eura je upitna. Ne možemo dozvoliti da siromašna i mala Hrvatska kao članica eurozone sutra izvlači Talijane i Španjolce. Trenutak je loš i ako Vlada bude forsirala skori ulazak, tražit ćemo referendum.
Branko Grčić je prošli tjedan pak za naš list izjavio da u SDP-u nisu načelno protiv eura, međutim, u ovom trenutku smatraju da Hrvatska nije spremna za njegovo uvođenje jer se ne provode reforme, prije svega reforma javne uprave, zdravstvenog i mirovinskog sustava, itd.

– Što se tiče pozicioniranja oko eura, opasno je ići na binarnost zatvorenost/otvorenost u smislu da ako ste za euro, odmah ste za otvorenost u svakom smislu, upozorava Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Ljudi su, kaže, slojevita bića, no što se tiče pozicije ljevice kojoj je otvaranje na neki način prirodna pozicija, a sada se ponaša drukčije, od tog simptoma, kaže, ne boluje samo SDP, nego sve socijaldemokratske stranke u EU-u imaju sličan problem.
– Euro je tu došao kao prigodničarska tema, kada SDP stalno traži novo dno, i nada se da će se ovako svidjeti svojim biračima. Dugoročno, ako gledamo samo ekonomske fundamente, mi smo visoko euroizirana ekonomija i ekonomska logika je na strani eura, ali ključan je tajming koji pak ovisi o našem internom kapacitetu. Htjeli bismo uvesti euro, ali za to bi se trebala povećati fiskalna disciplina. Vlada je poput surfera na valu na kojem bi sad htjela profitirati, ali ne može jamčiti da će za pet do šest godina, kada se okolnosti iz okruženja promijene, iste trendove i zadržati, kaže Kotarski.