DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
KRIZA?
 
Igrokaz Agrokor: Todorićev kontrolirani krizni scenarij
Autor/izvor: Domagoj Margetić
Datum objave: 16.03.2017. - 12:44:44
KOLUMNA - Najnoviji razvoj događaja oko Agrokora i Ivice Todorića, možda najsuvislije mogu komentirati kroz nekoliko ključnih teza o Agrokoru i pozadini cijelog slučaja. 

Za razliku od mnogih analitičara, ili čak većine, mislim da se ovdje radi o Todorićevom kontroliranom kriznom scenariju, koji će mu poslužiti kao kulisa za još jedno posttranzicijsko preparkiravanje krvavih ratnoprofiterskih milijardi. Tranzicijski tajkuni u bivšoj Jugoslaviji ovo posttranzicijsko vrijeme koriste očito kako bi sakrili i posljednje tragove krvavih balkanskih milijardi iznesenih iz bivše Jugoslavije od kraja osamdesetih pa sve do sredine 2000.-ih godina. Radi se o završnim balkanskim financijskim igrama, a ne o njihovoj tajkunskoj propasti, u to sam apsolutno uvjeren.

Ovo nije kriza Todorićevog tajkunskog carstva, nego Todorićeva predstava za javnost. Kad sam 2013. godine u Europskom parlamentu, a kasnije tijekom 2014. i u Europskoj komisiji, držao prezentacije o tokovima krvavih balkanskih milijardi 1990.-ih godina, bilo mi je jasno da ratnoprofiterske tranzicijske elite u bivšoj Jugoslaviji, nakon izbijanja Afere Hypo i raspada sistema Hypo, milijarde izvučene na tajne inozemne račune i u tajne inozemne financijske operacije, moraju prebaciti i parkirati negdje drugdje. Ujedno mi je bilo jasno da će se dotadašnji istaknuti likovi tranzicijskog ekonomskog poretka polako povlačiti u sjenu, kako bi se sistem postavljen na tim milijardama parkiranim na tajnim inozemnim lokacijama, mogao održati.

Počelo je, dakako, s manjim igračima. Primjerice, Miškovićem u Srbiji, koji je barem formalno dio svojeg poslovnog carstva prodao belgijskoj multinacionalki Delhaize. No, već 2014. godine, kad sam od jednog francuskog odvjetnika dobio dokumente o toj Miškovićevoj poslovnoj operaciji, bilo mi je jasno da se radilo samo o „čuvanju“ dionica koje je Mišković ugovorio s Belgijancima. To je proizlazilo iz svih poslovnih i financijskih dokumenata o Delhaizeovom preuzimanju Miškovićevog Maxija. O tomu sam vrlo detaljno informirao i predstavnike Europske komisije na zatvorenom sastanku u Bruxellesu, u siječnju 2014. godine. Koliko mi je poznato, na tu je temu u Bruxellesu nakon toga održano još nekoliko sastanaka, nakon čega je Delhaize počeo razmatrati izlaznu strategiju iz cijelog posla s Miškovićevim Maxijem. 

Drugi indikator bio je dolazak ruske Sberbank na Balkan. Naime, Sberbank na Balkan, pogotovo u Hrvatsku i Srbiju dolazi nakon izbijanja Afere Hypo i nakon što je Hypo Grupa polako gasila svoje bankarske i financijske operacije na Balkanu. Zanimljivo, a o tome sam prije otprilike tri godine pisao i na SEEbizu, Sberbank je preuzela sve najvažnije klijente Hypo Grupe u Srbiji i Hrvatskoj, koji su bili umiješani u Aferu Hypo, povlačenje sumnjivih kredita preko Hypo banke, te korištenje sredstava s tajnih računa otvorenih kod Hypo Grupe. Tada sam iznio sumnju, da nije nemoguće da je dio krvavih balkanskih milijardi, povlačenjem iz sistema Hypo parkiran na tajne račune pod kontrolom Sberbank. Ulazak te ruske banke u financijski aranžman s Todorićevim Agrokorom, koji je na sličan način bio umiješan u Aferu Hypo, samo je dodatno produbio moje sumnje.

S treće strane, odbijanje europskih institucija da se ozbiljnije pozabave tokovima krvavih balkanskih milijardi iz 1990.-ih godina, dalo je i vremena i prostora balkanskim elitama da se preslože, pregrupiraju, reorganiziraju, te da u miru mogu preparkirati milijarde koje su do tada okretali preko sistema Hypo. Politika u Austriji, također, je kupovala vrijeme da se ekipa može reorganizirati, a novac rekanalizirati kroz druge, nove financijske institucije i nove bankarske operacije. 

No, nakon zaključaka Europskog parlamenta iz 2013. godine, sasvim je sigurno da je veliki dio tog novca za njegove titulare postao – neupotrebljiv. U većini europskih država ukinuta je obveza čuvanja bankarske tajne u obliku i formi kakva je do tad bila poznata, a postroženi su i europski propisi za spriječavanje pranja novca. Posljedično, očekivano je kako je dio tajno parkiranih balkanskih milijardi elitama iz bivše Jugoslavije ostao blokiran, na način da ga više nisu smjeli koristiti, kako prebacivanjem tih milijardi ne bu „upalili lampice“ nadzornih institucija u zemljama Europske unije. 

Neću zaboraviti kad sam u prosincu 2010. godine sudjelovao na jednoj zatvorenoj konferenciji o spriječavanju pranja novca u švicarskom Bernu, na kojoj je sudjelovao gotovo kompletan švicarski bankarski vrh. Bio sam jedini s područja bivše Jugoslavije, a sudjelovao sam na poziv direktora instituta koji je taj, praktički tajni, skup organizirao. Na samom početku, svi prisutni potvrdili su kako će se pridržavati tzv. „Chatham House Rule“, vezano uz mogućnost otkrivanja sadržaja same konferencije i informacija do kojih smo došli tijekom same konferencije. Nakon mojeg predavanja o pranju novca i Aferi Hypo, prišlo mi je više čelnih ljudi najvećih švicarskih banaka i pitalo me za pozadinu i informacije o više hrvatskih ratnih i poratnih premijera, ministara i tajkuna, koji kod njih imaju otvorene multimilijunske račune. Na istoj sam konferenciji dobio i podatke o tajnim fondacijama u Lichtensteinu na kojima se nalaze balkanske milijarde, a koje su u tom trenutku još uvijek posredno ili neposredno bile povezane sa sistemom Hypo. Švicarski bankari tad su se bojali na koji bi način poslovanje njihovih banaka moglo imati štetu ukoliko se zbog promjene propisa dogodi da građani iz bivše Jugoslavije te svoje milijarde s tih tajnih računa jednostavno preparkiraju negdje drugdje.

Nastavio sam pratiti tokove balkanskih milijardi i zapravo, zadnje dvije godine pojavio se vrlo jasan obrazac koji je dao naslutiti o kakvim se operacijama preparkiravanja balkanskih milijarda radi. Pritom nije tajna da sam negdje od 2008. godine, pa sve do njene prerane smrti tokove balkanskih milijardi istraživao zajedno s pokojnom Vericom Barać, dugogodišnjom predsjednicom Saveta za borbu protiv korupcije u Vladi Srbije, koja je do smrti radila sa mnom na istraživanjima kojima smo pokušali utvrditi, između ostalog, tokove tzv. „ciparskih para“ prebacivanih iz Srbije na ciparske offshore račune. Ovo sam istraživanje uspio najvećim dijelom dovršiti tek 2014. godine, a u toj nam je priči velikim dijelom pomogla i pokojna Borka Vučić, koja je u Miloševićevom režimu vodila sve poslove oko prebacivanja novca iz državnog budžeta Srbije na inozemne offshore račune.

No od 2014. godine postalo je jasno da je započela velika operacija preparkiravanja balkanskih milijardi na neko novo tajno odredište, ili više njih, a slučajevi INA i Agrokor mogli bi biti sastavni dio tih operacija. Naime, kad sam prije godinu dana istraživao Slučaj Galileo, točnije porezne prijevare preko mreže poduzeća povezanih suvlasnički, poslovno i financijski sa zagrebačkom Štedbankom, otkrio sam kako se zapravo radi o Shemi Galileo, kojom se koristi ni manje ni više nego Todorićev Agrokor. Cijela se priča, a o tome mi je mjesecima detalje pričao bivši suvlasnik i direktor Galilea, svodi na sljedeće. Todorić je prema Shemi Galileo, uz pomoć Štedbanke osnivao mrežu poduzeća, uglavnom društava s ograničenom odgovornosti, koje je kontrolirao upravo preko fiktivnih vlasnika i suvlasnika, koji su pšak povezani sa Štedbankom ili s njom povezanim pravnim i fizičkim osobama. 

Tako osnovana poduzeća bila su dio mreže fiktivnih dobavljača, na neki način fiktivna poduzeća preko kojih se ipak dobavljala različita roba za Agrokor. Zanimljivo je da je u trenutku kad sam istraživao cijelu priču supruga direktora jedne takve fiktivne firme Galilea, dakle Gordana Ivaniševića bila jedna od ključnih osoba za dobavljače u Todorićevom koncernu. 

Shema Galileo funkcionirala je otprilike na ovaj način. Novac iz Agrokora izvlačio se preko mreže fiktivnih dobavljača s jedne strane na tajne račune kod Štedbanke, kako mi je to tvrdio Ivanišević, a s druge strane na tajne račune koje su kontrolirali preko te mreže fiktivnih poduzeća. Tako prikupljan novac nakon toga se transferirao u inozemstvo, a među transferima za koje mi je Ivanišević pokazao dokumente bilo je najviše sumnjivih transfera preko Hypo banke, Štedbanke, ali posebno zanimljivi su bili podaci o prebacivanju novca s tajnih računa kod Štedbanke na povjereničke račune kod investicijske banke JP Morgan u SAD-u. Ivanišević nikad ne bi propjevao o Shemi Galileo da ga u cijeloj priči nisu izigrali za obećane financijske nagrade i da ga nisu financijski i poslovno uništili, pa je iz osvete odlučio progovoriti. Ono što nije u tom trenutku znao, nije znao da ću iz dokumenata koje mi je ustupio uspjeti razotkriti cijelu ovu shemu.

Usput, Ivanišević je tada cijelu Shemu Galileo prijavio i Državnom odvjetništvu, a istragu je preuzelo Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, koje je istraživalo i multimilijunske porezne utaje preko Sheme Galileo, s kojom su povezani Agrokor i Štedbanka.

U isto vrijeme kad je novac sa tajnih računa kod Štedbanke, prema svjedočenju i dokumentima Gordana Ivaniševića, prebacivan na povjereničke račune kod JP Morgana, procjeniteljski tim JP Morgana boravio je u Agrokoru u sklopu postupka izrade due diligence analize poslovanja Agrokora za nekog navodnog investitora kojeg zastupaju u namjeri preuzimanja Agrokora. Sve je to ukazivalo na mogući scenarij koji se godinu dana kasnije počeo odvijati. Naime, novac parkiran u inozemstvu Todoriću je operativno neupotrebljiv, osim ako nađe lukav i novi način da se taj novac opere i ubaci u legalne financijske tokove.

U isto vrijeme za samog Todorića pritisak javne pozicije istaknutog i isturenog tranzicijskog tajkuna postao je prevelik i pomalo neodrživ. S druge strane, nema sumnje kako je Todorić jednim dijelom povjerenik za neke skrivene suvlasnike i njihove interese u Agrokoru, a očito je po mnogim indikatorima da mnogi od tih skrivenih mogućih vlasnika, žele napokon podjelu tih interesa i podjelu plijena. To je najbolje izvesti kontroliranom krizom Agrokora i njegovom prodajom nekim novim vlasnicima. S jedne strane mnogi podaci ukazuju da Todorić može iskoristiti novac parkiran u inozemstvu, kako bi uz pomoć fiktivnih stranih vlasnika kupio sam sebe. Tako bi s jedne strane novac parkiran u inozemstvu ubacio u legalne tokove i isplatio si taj novac kao kupoprodajnu cijenu za Agrokor ili njegove dijelove. S druge strane tako bi ipak zadržao kontrolu nad dijelom kompanije. I treće, bezbolno bi se podijelili interesi sa svim onim tranzicijskim moćnicima koji u Agrokoru imaju svoje interese.

To je ujedno i bit Sheme Galileo, koju mi je sasvim slučajno i pretpostavljam bez namjere da to učini, otkrio prije godinu dana Gordan Ivanišević.

Mnogi zanemaruju i Todorićev background i pozadinu cijele priče o Agrokoru. A to je priča o strukturama koje je u socijalističkoj Hrvatskoj kao dio svojeg aparata izgradio pokojni Ivan Krajačić – Stevo. Todorićev je otac Ante, bio dio onoga što mnogi danas nazivaju Krajačićevom mrežom. Istom su krugu pripadali i Franjo Tuđman, ali i brojni drugi tranzicijski politički moćnici iz devedesetih godina. Svojevremeno su u nekadašnjim partijskim krugovima prepričavane priče o tome kako je na jednom od poljiprivrednih imanja zagrebačkog Agrokombinata, kojem je tada na čelu bio stari Todorić, Krajačićeva grupa u vrijeme onoga što se naziva „hrvatskim proljećem“ održavala svoje tajne sastanke.

Agrokombinat je tada bio inkubator onoga što će se kasnije iskristalizirati kao tehnokratska struja u socijalizmu, iz kojih su u tranziciji devedesetih na ključne političke i ekonomske pozicije došli HDZ-ovi tehnomenadžeri.

U vrijeme pretvorbe i privatizacije upravo je HDZ-ova tehnomebadžerska grupacija kontrolirala ključne pozicije političke moći na kojima se odlučivalo o trenutku kad će se ići u privatizaciju, modelima privatizacije, ali i o tome koja će se poduzeća kome prodavati i pod kojim uvjetima. U isto vrijeme, tehnomenadžeri su osmilili menadžerske kredite kod hrvatskih banaka, kojima su omogućili biranim pojedincima preuzimanje vrijednih poduzeća u pretvorbi i privatizaciji.

Iskustvo afere Dubrovačka banka iz kraja devedesetih godina, te kasnija javna svjedočenja Nevena baraća o tajnim ortačkim ugovorima kojima su se dijelili interesi i kontrola nad pojedinim gospodarskim subjektima, svjedoči o povjereničkom obrascu tajkunske ekonomije devedesetih. Naime, tajkuni su često osim vlastitih poslovnih i financijskih interesa figurirali dijelom i kao povjerenici za mrežu moćnika koja se iza njih skrivala. Iako obrazac nije nikad do kraja razotkriven, pitanje privatizacijskih povjerenika – tajkuna i pitanje stvarnog identiteta moćnika koji se iza njih zapravo skrivaju i dalje je predmet brojnih kuloarskih priča, glasina i rasprava.
Naši analitičari i mediji uobičajeno nemaju pojma o balkanskim operacijama pranja prljavog tranzicijskog novca, pa i sad o Slučaju Agrokor uglavnom lupetaju. A sve su indikacije kako se radi o širokoj mreži završnih financijskih operacija u kojima balkanski tajkuni i moćnici koji stoje iza njih konačno dijele svoje interese i obavljaju završne operacije preparkiravanja krvavih balkanskih milijarda. 

Po onome što danas znamo, priča o Agrokoru, priča je o podjeli i skrivanju tranzicijskih ortačkih dogovora, ugovora, interesa i imovine, ali i glavni trag novca koji je od devedesetih do danas sistematki izvlačen iz jugoslavenskih republika na tajne inozemne račune.