SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
DJECA I BRIGE
 
Kako djeci vratiti bezbrižno djetinjstvo?
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 06.12.2015. - 19:42:04
KOLUMNA - Prije par dana šećem Zagrebom. Okićen, svjetlucav, šljokičast, prepun malih kućica i nasmijanih ljudi. Glazba na svakom kantunu. 

Predivan osjećaj. Ljudi stoje u redovima za kobasice, kuhano vino, vruću čokoladu. Prodaju se ukrasi, hrvatski specijaliteti. Zagreb blista u svoj svojoj ljepoti od Cvjetnog trga do Tomislavovog. Klizalište na Tomislavcu ispunjeno razdraganom djecom i onima koji se još uvijek tako ćute. 

Danas je Sv. Nikola. Sjećam se vremena kad sam bio klinac i s bratom ostavljao čizmicu u prozoru da bi nas ujutro dočekala puna vrećica slatkiša, naranči i igračaka. Kao i danas i tada je bilo vrijeme recesije i svaki dinar je bio važan, no sutradan bi djeca u vrtiću sa žarom u očima pričala o tome kako je i njih posjetio Nikola, donio darove, a da je Krampus ostavio poneku šibu. Bilo je tu i nezainteresirane djece čiji roditelji, kao uvjereni komunisti, nisu ostavljali ni dopuštali čizmicu u prozoru. Svejedno, u ono vrijeme neimaštine, uvijek se kroz sindikalnu pomoć, kasu uzajamne pomoći ili kredita kojeg je nagrizala inflacija uspijevalo ''pomoći'' Nikoli da navrati i razveseli djecu. 
Danas, ali baš danas, štedi se svaka kuna, a Nikola nikad siromašniji i bolnijeg izraza lica. Stisnuli švicarci, nezaposlenost, male plaće, ovrhe. Život nam se pretvorio u groznu nogometnu utakmicu u kojoj strepiš da ćeš svaki čas morati postaviti ''Živi zid'' pred vrata svog doma. Nedavno je UNICEF objavio užasno izvješće da nešto više od 27% djece u Hrvatskoj je siromašno ili na rubu siromaštva. Jasno vam je da ako su djeca siromašna da su i roditelji siromašni. 

U ovo predblagdansko vrijeme, kad čuješ da ta djeca nemaju ni za osnovne potrebe, a kamoli za čokoladu ili igračku, predbacuješ si svaki zalogaj koji staviš u usta. Naličje Cvjetnog trga odmah dobije drukčiji sjaj kad se prisjetiš da je pred koji tjedan tamo, pred H&M-om stajala gomila ljudi iščekujući start utrke za kupnju odabranih krpica. Trećini djece u Hrvatskoj je važnije da im je toplije te da nemaju bolove u želudcu od gladi. No, čovjek, kad nije u potrebi, zaboravlja na tu dječicu što plutaju društvenim marginama iščekujući svjetlost na putu njihova života. Tu i tamo podsjete nas novinarski prilozi na TV-u koliko nam je jadno društvo i koliko lažnog sjaja bogatstva izvitoperi našu stvarnost. 

Prijateljica je danima pozivala ljude da joj se pridruže u skupljanju igračaka za siromašnu dječicu. Uspjela je nešto prikupiti. Naš altruizam sveo se na dijeljenje statusa i lajkove. Kao da će broj lajkova kupiti čokoladicu, voće i kvalitetniju hranu i odjeću za tih 27,6% djece koja čekaju milost Božju ili ove države koja u pravilu prvo oduzima njima da bi dala sebi i svojim gramzivim uhljebima. Većina hrvatskih građana kusa poparu koju su im skuhali bešćutni političari koji se sada svađaju oko fotelja. Za Božić će sjediti u toplim domovima, odmatati poklone i gostiti se za bogatim trpezama. Trećina djece u Hrvatskoj bit će to isti dan kao i prije. Naš Spasitelj kad je stigao na ovaj svijet imao je još manje. Tek toplinu staje i tople ruke svoje Majke. 

Otad pa do danas djeca su bila i ostala najosjetljivije tkivo društva. Oni rade, izrabljuje ih se, robuju i pate. U Hrvatskoj, kao na Islandu, Grčkoj i Latviji je najgore. Ugrožena su djeca s invaliditetom, poteškoćama u razvoju, djeca u velikim obiteljima, djeca rastavljenih roditelja, djeca koja nemaju financijsku sigurnost za daljnje školovanje. Ta djeca neće imati jednake mogućnosti u školovanju i društvenom prosperitetu kako im to garantira država. Ne, sve više će zaostajati, kaskati i biti naposljetku odvojeni od onih koji imaju. 

Sve veće će biti razlike između bogatijih i siromašnih. A sve je krenulo od čizmice. Netko će reći i ja sam bio siromašan pa sam uspio završiti fakultet. Nekad su Dinamo i Hajduk bili vrhunski europski klubovi. Realnost je danas sasvim drukčija. Uvjeti su drukčiji. Kuna ima teško breme sadašnjosti i iako se govori o izlasku iz krize, kriza društva, empatije i socijalne osjetljivosti je nesagledivo gora od onog što se usuđujemo i pomisliti. Nade ima. UN predlaže kroz Odbor za prava djeteta osnivanje tzv. ''dječji proračun''. Pokretanje tog zaštićenog i sigurnog prihoda za siromašnu djecu kojim bi se osiguralo ravnopravan tjelesni i socijalni rast dalo bi nam nadu svima da ovo društvo pronalazi izlaz iz krize, ne gospodarske već humane. Možda bi uz obvezno odvajanje države za taj proračun trebalo pokretati i humanitarne akcije, donacije, dodatne aktivnosti da ga što više ''udebljamo'' i pokrenemo oporavak socijalne situacije u trećine ugrožene djece. U slučaju da netko gurne prste u taj ''pekmez'' trebalo bi ga zakonom ohladit na dva desetljeća pržuna. Tako je malo potrebno da vratimo djeci njihovo bezbrižno djetinjstvo. 

Mnogi razbijaju glavu time kako darivati najmilije. Eto, sad znamo kako svi možemo doprinijeti i darivati na najbolji mogući način. Znaju to i političari, ako će to uspjeti uvidjeti od šampanjca, taštine i blagdanskih domjenaka na kojima će se sprdati s time koliko je glup narod kad je odlučio glasati baš za njih. Umjesto da se grade mostovi među foteljama, izgradite most prema najosjetljivijima, našoj djeci!