DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
RAZUMIJEVANJE KINE
 
Kako je Steven W. Mosher pogrešno shvatio današnju Kinu
Autor/izvor: Branimir Vidmarović
Datum objave: 07.02.2019. - 19:49:00
Zadnja izmjena: 07.02.2019. - 20:03:12
KOLUMNA - Portal Liberal.hr nedavno je objavio prijevod kolumne „How communism is dooming China's economy". 

Kolumna je u engleskom izvorniku objavljena u New York Postu

Jedan kolega mi je predložio da napišem komentar, što sam rado prihvatio. Moj bi osvrt naravno trebao biti upućen New York Postu i autoru kolumne, Stevenu W. Mosheru.

Ali u svrhu diskusije i boljeg razumijevanja kineske problematike na ovim prostorima, ovo je komentar upućen Liberalu.hr koji je odabrao i plasirao kolumnu.

Tko je Steven W. Mosher?

Za početak o autoru. Steven Mosher je američki publicist i javni djelatnik koji se nekoć bavio antropologijom i kineskom demografijom. Bio je prvi istraživač na polju antropologije kojemu je, na zamolbu američke vlade, Kina dopustila rad u Kini. U razdoblju 1979.-1980. kao doktorand Stanforda, 34-godišnji Steven proučavao je kinesko stanovništvo u malom selu pokraj tadašnjeg Kantona. Po povratku, objavio je dvije kritičke knjige - Slomljenu zemlju i Putovanje u zabranjenu Kinu. No, 1983. godine, izbačen je sa Stanforda u dosta kontroverznim i ne sasvim razumljivim okolnostima.

Stanfordska komisija pokrenula je istragu i utvrdila da Mosherove metode nisu bile etičke. Objavljene fotografije bile su nastale bez pristanka, a sam Mosher navodno je lagao vodstvu Stanforda, krivotvorio račune i zlouporabio staru iskaznicu poručnika američke mornarice kako bi isposlovao besplatan let u Japan. Slučaj je glasno odjeknuo američkom akademskom zajednicom. Mosher je tvrdio da se radi o napadu kineske vlade zbog toga što je u tajvanskim časopisima opisao i prikazao nehumane prakse redovitih forsiranih pobačaja, obavljenih u skladu s politikom kontrole nataliteta. Mosherovi pobornici zaključili su da SAD na nesretan način pokušava spasiti slobodu budućih istraživanja i kretanja svih ostalih američkih znanstvenika.

Mosherova akademska karijera bila je završena. Nakon Stanfordske kontroverze počinje se baviti publicistikom i postaje jedan od snažnijih boraca protiv pobačaja. Prelazi na rimokatoličanstvo, počinje surađivati s Human Life International i postaje direktor neprofitne organizacije Population Research Institute, koja se bavi sprečavanjem promocije kontraceptiva, sterilizacije i pobačaja. Vjeran idealima, Mosher sa svojom trećom ženom Verom ima devetero djece. Zbog tradicionalnih političkih i društvenih pogleda, Mosher je najčešći autor i gost na desnim i konzervativnim portalima i institutima, kao što su Breitbart, New York Post, the Heritage Foundation, the Federalist, tv kući Fox News i drugi.

Životno iskustvo Moshera formiralo je u njemu vrlo negativan odnos prema kineskoj vladi i njenim praksama. Ne sumnjam da je kineska vlada na ovaj ili onaj način kumovala njegovom izbacivanju sa Stanforda; to je bilo vrijeme strateškog zbližavanja SAD-a i Kine. Dvije zemlje su uspostavile diplomatske odnose 1979. godine. No, indikativno je da se Mosher kasnije nije rehabilitirao u znanstvenoj zajednici. Daljnji se Mosherov rad temeljio na emocionalnoj sinofobnoj agendi. Mosher je – iz osvete ili uvjerenja – oštro kritizirao američku sinološku zajednicu i njene najuglednije predstavnike poput Kirka Fairbanka ili Michaela Oksenberga za navodnu pristranost i kreiranje pro-kineske atmosfere. Mosher stječe reputaciju hrabrog publicista, ali gubi znanstvenu objektivnost.

Mosherove generalizacije

Unatoč obećanom naslovnom razjašnjenju kako točno komunizam uništava gospodarstvo, Mosher generalizira o partijskoj kontroli gospodarstva, obaveznim partijskim ograncima u privatnim kompanijama, administrativnom paralegalnom pritisku i velikim poreznim nametima. Nije da Mosher potpuno zastranjuje. Tu i tamo se letimično dotiče problema koji su dublji i vrijedni detaljiziranja i analize. Nažalost, Mosher simplificira i predočuje čitatelju crno-bijelu tehniku u kojoj je „komunist Xi Jinping" protivnik slobodnog privatnog poduzetništva i glavni krivac za kineske probleme.

Za svojevrsni uvod Mosher uzima kratki citat iz izlaganja profesora Xiang Songzuoa sa Škole za financije sveučilišta Renmin na seminaru za poduzetnike-alumne Renmina, koji je rekao da je „prema izvješću (neimenovane, op.a.) važne institucije, stvarni rast kineskog gospodarstva 2018. iznosio svega 1.67%." Profesor je hrabar i ne boji se iznijeti istinu, a video govora je cenzuriran pa stanje mora biti izrazito loše - zaključuje Mosher.

Namjerno ili ne, Mosher nije kontekstuirao citat ili istaknuo barem neke ključne ideje Xiangovog izlaganja. Istrgnuta iz konteksta rečenica i pesimistična brojka stvaraju sliku hrabrog kritičara režima i komunističke Partije. No, Xiang je zapravo govorio o već davno poznatim i na državnoj razini javno definiranim problemima financijskih i drugih rizika: dugovima lokalnih vlada, bankovskim spekulacijama i stanju na burzi.

Jedan od problema profesor Xiang vidi u spekulativnoj naravi burze i čitave ekonomije te dodaje da burze trebaju biti jače regulirane jer sav profit uzimaju banke i nekretninski sektor. „Crni labudovi", odnosno problemi sive zone financijskog sektora su prema Xiangu P2P zajmovi, blockchain, Coin Circle i nekretnine. Profesor zaključuje da problem kineske ekonomije više nije u rastu i kvantiteti već u kvaliteti, što je identično tezama Xi Jinpinga iz govora na 19. kongresu Komunističke partije Kine.

Unatoč Mosherovoj interpretaciji (ili željama) Xiang kritizira državu za manjak dosljednog provođenja vladinih odluka, a ne zbog politike ili ideologije: „Službeno izvješće 19. kongresa Partije je odlično izvješće" – govori Xiang – „kao i izvješće Trećeg plenuma 18. kongresa Partije. Sve te ključne odluke su dobro sročene a problemi ispravno postavljeni. Nažalost, nisu uslijedili dosljedni koraci."

Xiang podupire i vladinu politiku „triju teških bitaka" (financijski rizici, siromaštvo i zagađenje, op.a.). Isto tako profesor hvali državni plan prema kojemu velike banke privatnim poduzetnicima moraju izdati minimalno trećinu svih korporativnih zajmova, a male i srednje - dvije trećine. Konačni cilj je postizanje razine od najmanje 50% zajmova za privatne poduzetnike.

Na kraju izlaganja, Xiang ukratko ukazuje na ono što po njegovom mišljenju treba radikalno promijeniti: smanjiti poreze i pristojbe. Rješenje vidi u velikom reduciranju zaposlenih u državnim strukturama. Xiang se referira na kolegu profesora sa Pekinškog sveučilišta: „Profesor Zhou Qiren je osoba koju duboko poštujem. On je sve ove godine tvrdio je da je najveći problem Kine u visokim troškovima društvene administracije."

Pažnja koju sam posvetio Xiangovom izlaganju je potrebna da uočimo Mosherov problem i – usudio bih se reći – ne sasvim intelektualno pošten način predstavljanja stvari. Naime, Xiangov seminar je svega jedan od stotina mišljenja unutar kineske akademske zajednice. Teoretski, kao čovjek koji poznaje (ili je barem poznavao) Kinu, Mosher bi trebao znati da se radi o ekonomskoj diskusiji i ničemu drugome. Etiketu revolucionarnosti, hrabrosti ili nekakve anti-režimske borbe za istinu kineskim izlagačima obično lijepe zapadni mediji i promatrači koji slabo prate diskusije u samoj Kini. Sredinom 2017. tijekom napetosti na Korejskom poluotoku, New York Times je javio da se poznati kineski povjesničar Shen Zhihua u svom predavanju na sveučilištu Dalian „nevjerojatno hrabro javno suprotstavio kineskoj politici" jer je izjavio da je Sjeverna Koreja prijetnja za Kinu.

Mnogi u SAD-u su uvjereni da je odnos Kine prema Sjevernoj Koreji konstanta, stoga nije čudno da velike novine i brojni komentatori nisu upoznati sa činjenicom da se u kineskoj akademskoj zajednici otvoreno govorilo i govori o negativnim učincima Sjeverne Koreje na kinesku politiku.

Osim toga, Mosher bi trebao znati da kineski stil pismenog i usmenog izražavanja, pogotovo akademski, ne trpi formulacije koje su beskompromisne, glasne ili radikalne. Akademska se kritika suptilno uobličuje u savjete i preporuke, a vodeći ljudi Partije su u stalnom kontaktu s ključnim institucijama, ekonomistima i znanstvenicima te itekako inkorporiraju njihove ideje i rješenja.

Cenzura, na koju se poziva Mosher, također nije indikator istinitosti. U Kini se dnevno cenzurira puno toga, pa tako i stvari koje na prvi pogled ne bi trebale biti cenzurirane. Poput prosvjeda mladih maoista – izrazito lijevih studenata i diplomanata prestižnih kineskih sveučilišta koji su sredinom prošle godine prosvjedovali za radnike i njihova prava. Cenzura u Kini je kompleksna pojava koja nije uvijek pokazatelj da je netko ili nešto u konfliktu ili potpunoj suprotnosti s linijom Partije. Treba biti svjestan toga da politički cenzori više obraćaju pažnju na rizični grupni potencijal nego na sadržaj (samostalna kritika se više tolerira od grupne) te da je algoritam osjetljiv na određene pojmove ili slike, pa poput Facebookovih „Community standards", može strpati u istu košaru golotinju i Boticellijevu Veneru. Osim toga, cenzori znaju brisati sadržaje i "za svaki slučaj".

Vraćajući se na problematiku članka, možemo se složiti s Mosherovom tvrdnjom da je službenim brojkama teško vjerovati. U znanstvenoj zajednici generalno postoji konsenzus oko toga da vlada manipulira ključnim ekonomskim pokazateljima i proračunskim izdvajanjima, posebno na području obrane. Koliko je drugo pitanje. Zato ekonomisti osim BDP-a raspolažu i drugim metodama mjerenja kineskog gospodarstva: tzv. indeks Li Keqianga (prijevozi, potrošnja i proizvodnja električne energije i drugo), industrijska proizvodnja, maloprodaja, potrošnja, investicije, PMI itd. No, to je druga tema.

Također nije upitno da je kinesko gospodarstvo u nevoljama. Ali, Mosherova dijagnoza ne stoji. Kao što sam naveo, Mosher tvrdi da su krivci komunizam, Partija i Xi Jinping.

„Vjerujem da je četrdesetogodišnje razdoblje kineskih „reformi i otvaranja" u suštini završeno", piše Mosher.

Partija danas nije autoritarnija

No, to bi značilo da je današnje vodstvo ekonomski i politički autoritarnije od vladavine Deng Xiaopinga, Jiang Zemina i Hu Jintaoa, odnosno da je Partija doživjela transformaciju od liberalnijeg prema autoritarnijem stilu upravljanja?

Naravno, to nije tako. Ni jedan od navedenih lidera nije bio liberal u zapadnom smislu, niti je pokušavao pretvoriti Kinu u Europu. Deng Xiaoping je snažno centralizirao vlast i zgrabio kontrolu nad svim ključnim polugama. Dao je lokalnim vladama više slobode u ekonomskim pitanjima ali je njegove princip „demokratske centralizacije" kojim je dozvolio diskusiju na partijskom vrhu, svejedno podrazumijevao da se odluke partijske jezgre moraju implementirati bez pitanja.

Nakon prosvjeda na Tiananmenu zbio je redove, konsolidirao vojsku i Partiju te odlučno stao na branik kineskog komunizma i partijske linije. Svojeg nasljednika, Jiang Zemina, odabrao je kao osobu za koju je bio uvjeren da će nastaviti ekonomske reforme, a pri tome neće izdati partijsko i nacionalno jedinstvo ili pokleknuti pred pritiskom Zapada. Dengovi ekonomski potezi, zbog kojih mu se pripisuje liberalizam, bili su provedeni autoritarno. Njegovo „ekonomsko čudo" se temeljilo na odluci da se podjednako siromašni ekonomski kapaciteti sliju u nekoliko geografskih zona kako bi se promovirao rast. Kao posljedica, danas je istok Kine znatno razvijeniji od zapada.

Teško je uspoređivati lubenice i janjetinu; Xi Jinping ima sasvim drugačiju gospodarsku i političku situaciju i kontekst. Kina Deng Xiaopinga je bila u početnoj fazi rasta s prioritetom izvoza. Kina Xi Jinpinga se planira odmaknuti od izvoza i fokusirati na visokotehnološku proizvodnju. Dengova Kina je bila izolirana zemlja u razvoju koja do 1990. nije imala modernu burzu dionica. SAD je tada bio uvjeren da Kina ide u smjeru zapadne demokracije pa ju je tretirao drugačije od današnje Kine. Xijeva Kina je velesila koja se suočava s problemima drugih razvijenih zemalja: sigurnosno pozicioniranje, vanjski interesi, strateška partnerstva, globalne krize, rast dugova, problemi velegradova, starenje stanovništva, preusmjeravanje na ekološki održiv razvoj, visoke tehnologije i tome slično. I dakako, suvremena Kina ima globalne pozicije kakve Deng nije mogao ni zamisliti.

Poduzetništvo i Komunistička partija

Jedan od Mosherovih glavnih argumenata je rastuća državna moć odnosno uplitanje u privatni sektor. On upozorava da svaka kompanija s više od 50 zaposlenih mora imati ogranak Komunističke partije, „a većina tvrtki bilo koje veličine mora imati predstavnika Komunističke partije u svome upravnom odboru." Mosher zaključuje: „Zamislite uznemirujući učinak na poduzetnike kad im politički komesar gleda preko ramena dok donose poslovne odluke." Svega nekoliko paragrafa prije, Mosher je suprotstavio razdoblje „otvaranja i reformi" režimu Xi Jinpinga. Zar su prijašnji čelnici proglasili laissez-faire? Dengova partija možda nije nadzirala svaku pojedinačnu kompaniju, ali je Deng svojim odlukama i konstruiranjem proizvodnih i izvoznih prioriteta „gledao preko ramena" čitavom gospodarstvu odjednom.

Fenomen otvaranja partijskih ogranaka u privatnim kompanijama nije toliko zloćudan kako ga opisuje Mosher. Prema istraživanju hongkonških profesora Yana i Huanga, prodiranje Partije u privatni sektor počinje od ranih devedesetih godina prošloga stoljeća i u stopu prati rast broja kineskih privatnih kompanija. Poduzetnici i Partija egzistiraju u „simbiotičkom klijentelizmu". Poduzetnici grade veze sa činovnicima i dobivaju pristup resursima. Partija kreira političko i gospodarsko okruženje od kojeg profitiraju brojne kompanije. To je vrsta korupcije za koju poznati ekonomist Yukon Huang tvrdi da je imala pozitivan učinak na gospodarski rast Kine jer je brisala granicu između komunističke ideologije i privatnog poduzetništva i omogućila državi da de-facto učinkovitije iskoristi resurse, a pri tome ostane vjerna ideološkim okvirima. Citirajući knjigu „Država i društvo u Kini: posljedice reforme", Yan i Huang pišu da se radi o „povezivanju i specifičnoj uzajamnoj ovisnosti između birokrata i trgovca koja briše granicu između države i privatnog sektora.

Koncept povezivanja i kormilarenja složenim vodama međuljudskih odnosa unutar zajednice, grada, kompanije, carskog dvora ili Partije je drevni koncept koji ima posebno mjesto u kineskoj tradiciji i društvu. Zato partijske ogranke unutar kompanija Kinezi ne percipiraju na isti način kao stranci. Upravo suprotno, dobrovoljno otvaranje partijskog ureda unutar kompanije je dobar način stjecanja naklonosti Partije, izgradnje osobnih veza s ključnim ljudima, otvaranja većih mogućnosti te povlačenja sredstava za različite partijske aktivnosti.

Utjecaj Partije ovisi o veličini i profilu kompanije. Istina, u većim i krucijalnim za kinesku strategiju kompanijama spektar djelovanja partijskog ogranka bit će veći, ali zauzvrat kompanija dobiva resursnu podršku. U manjim kompanijama partijski dužnosnici pišu trivijalna izvješća i šalju nebitne emailove. Reuters je u svom istraživanju problema opisao da u krupnim stranim kompanijama, partijski radnici znaju forsirati otvaranje novih pogona, investicije ili relokaciju u zone kojima je država dala razvojni prioritet. Drugi zapadni predstavnici su pak tvrdili da su partijski činovnici provodili akcije pomoći djeci, sadnje drveća ili poticali zajednička druženja.
Kao što sam natuknuo, u kreiranju kineskih problema sudjeluju svi akteri.

Ranije spomenuti profesor Xiang dio svog izlaganja posvetio je posvetio kritici praksi privatnih kompanija: „Što većina biznisa radi sa svojim novcem? Četrdeset posto ide na burzu, spekulacije i kupovanje dionica financijskih kompanija a ne za ulaganje u primarno poslovanje. Može li to biti dobro za kompanije na burzi? /.../ Kao ekonomist, protiv sam državnog spašavanja burze. Ako založene dionice propadnu, neka propadnu. Čemu ih spašavati? Zašto si uopće išao koristiti založene dionice u druge svrhe? Što si učinio sa zajmovima koje si dobio od založenih dionica? Poznajem puno šefova kompanija na burzi. Iskreno govoreći, velik dio njihovih založnih sredstava nije uložen u primarno poslovanje već u spekulacije. Koriste razne trikove. Kupuju financijske proizvode, kupuju nekretnine. Vlada kaže da su kompanije na burzi potrošile 1-2 bilijuna (yuana) na spekulativne nekretnine. U suštini, kinesko gospodarstvo je izgrađeno na spekulacijama..."

Što želi KP Kine?

U konačnici, Partija nije motivirana totalnom kontrolom svih kompanija i pretvaranjem svega u veliki državni sektor. Zbog specifične međunarodne situacije, rasta i diversifikacije poslovanja privatnih kompanija, zbog drugačijih ciljeva suvremene Kine te zbog velike količine rasipanja domaćeg novca iz kineskih banaka, Partija želi: a) ostati relevantna, b) imati osobnu vezu s igračima privatnog sektora c) pobrinuti se da ekonomska aktivnost ostane u pro-kineskoj paradigmi, d) harmonizirati rad privatnih poduzeća s ciljevima države i d) spriječiti sumnjive transakcije.

Problem takve uzajamne ovisnosti nije, kako tvrdi Mosher, u tome što država sputava privatnike koji su „životna snaga svakog gospodarstva" već u sinkroniziranosti uspona i padova. Kada državi ide dobro, i privatnici likuju. Kada je država u krizi, privatnici su također.

Osim spomenute sinkroniziranosti uspona i padova, problematičan je i sustav odluka koji je stvorio veliku zaduženost lokalnih vlada. Politbiro Partije daje prednost prioritetnim industrijama i određenim geografskim lokacijama te alocira različita svote za različite provincije. Bogatije dobiju manje, a siromašnije više proračunskih sredstava. No, siromašnije provincije prikupljaju i manje poreza pa državna pomoć gubi svoju učinkovitost. Nadalje, Partija zahtijeva određene ciljeve i rezultate. Kako bi stimulirala napredak, partijska kadrovska politika promovira žestoku konkurenciju među čelnim ljudima lokalnih vlada. Birokrati rođeni i školovani u jednoj provinciji postavljaju se na pozicije u drugim provincijama gdje moraju pokazati odlične rezultate kako bi napredovali u partijskoj hijerarhiji. U uvjetima nestašice državnog financiranja, malih poreznih prihoda, velikog pritiska i zabrane kreditiranja iz državnih banaka, lokalne vlade okreću se spekulativnim zajmovima koristeći državu kao garanciju. Ukupni dug kao takav nije strašna stvar – problem je njegov munjevit rast (oko 100% u desetak godina) i očita namjera lokalnih vlada da ne vrate dugove. Stanje je ozbiljno, Xi Jinping mora riješiti problem nejednakog gospodarskog razvoja koji je kreirao Deng Xiaoping te istovremeno promovirati rast i optimizam i zakrpati dužničke rupe.

Starenje stanovništva i rastući socijalni pritisak su također izazovi. Naglasak je na poreznoj politici. Servisiranje starije populacije uz postojeće financijske probleme je iznimno teško a socijalna izdavanja za plaće fizičkih osoba su visoka.

Navedene probleme i izazove Mosher ne spominje i ne analizira. On korektno uočava problem oporezivanja, ali opet van konteksta i bez detalja. Porezno opterećenje je ovih godina raslo, i to ponajviše kao posljedica 582 milijarde dolara teškog paketa stimulacija gospodarstva koji je plasiran krajem 2008. Počeli su rasti dugovi lokalnih vlada i nefinancijski korporativni dugovi. Uz rigorozniju kontrolu, jaču borbu s korupcijom, država je krenula aktivnije ubirati poreze. Međutim tu je bilo svega i svačega: monetarna olakšanja koja nisu bila sasvim učinkovita, neprodane nekretnine zbog kojih je država poticala banke da aktivnije izdaju hipoteke. Kad je vlada pokrenula proces razduživanja, gospodarstvo je dodatno usporilo.

Prešućeno smanjenje poreza

Baš zato je vlada Kine krajem prošle godine najavila opširno smanjenje poreznih stopa za fizičke osobe i kompanije kako bi pojačala domaću potražnju i optimizam u privatnom sektoru. Naravno, glavni cilj je stimuliranje rasta bez dužničkih jama. U okviru najavljenih mjera, vlada je ove godine počela sa smanjenjem poreza za privatne kompanije u vlasništvu svježih diplomanata i obrtnike s malim prihodima. Trebaju uslijediti ostali rezovi, pri tome bi se najviše trebao smanjiti PDV, koji čini trećinu ukupnih poreznih prihoda. Mosherova kolumna objavljena je krajem siječnja ove godine, ali Mosher nije spomenuo najavljeni paket smanjenja poreza.

Partija ne uništava gospodarstvo već ga nastoji, kao što je slučaj u svim drugim razvijenim zemljama, sanirati, reformirati i poboljšati. I u tome je, kako je pokazalo vrijeme, dosta uspješna. Vlade svake države, pogotovo razvijene nastoje pomoći gospodarstvu, štititi svoje interese i u većoj ili manjoj mjeri, konstruiraju fiskalnu, poreznu i opću gospodarsku politiku? Zapadno, u našem slučaju Mosherovo, oko često zna biti iznimno pristrano.

Greška je Moshera i sličnih mu kritičara u tome što kritiziraju Kinu zato što nije SAD (ili Europa) te potpuno zaobilaze probleme koji su doista važni. Time Mosher nastavlja tradiciju određenog dijela analitičara koji od 80-ih godina prošloga stoljeća čekaju i nagovještaju krah komunističke Kine.

Malo tko obraća pažnju na to da je Xi Jinping na visoku poziciju potpredsjednika vlade postavio svog dugogodišnjeg ekonomskog savjetnika i jednog najvećih pobornika gospodarskih reformi, Liu Hea. Liu je pak prijatelj prominentnog pro-tržišnog ekonomista Wu Jingliana, koji također (ovdje se vraćamo na činjenicu otvorenih diskusija i problem senzacionalizma koji sam spomenuo u kontekstu Xiangovog izlaganja) otvoreno upozorava na opasnosti državnog kapitalizma i priziva vladu da se drži reformi.

Osim toga, Kina i SAD u suštini vode bitku za visokotehnološku dominaciju: umjetna inteligencija, kvantno računarstvo, telekomunikacije nove generacije. Kako se u bitku takve vrste uklapa teza o uništavanju gospodarstva? Jasno je da – nikako.

Svoju kolumnu Mosher završava riječima „Ironično je da je jedina stvar koja bi vjerojatno mogla spasiti kinesko gospodarstvo od teške i dugotrajne recesije provođenje upravo onih reformi slobodnog tržišta koje kapitalist Donald Trump sada zahtijeva u trgovinskim razgovorima". Ali kad bolje pogledamo, ironično da je dio kineskih problema prouzrokovan saniranjem recesije zemlje slobodnog tržišta.

Kina ima mnoštvo problema, ali komunizam i Partija su pri dnu toga popisa. Kako je pojasnio Yukon Huang, „Kinesko gospodarstvo nije normalno. I ne mora biti."