SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
TRGOVINSKI RAT
 
Kina je već pobijedila
Autor/izvor: Branimir Vidmarović
Datum objave: 17.05.2019. - 10:43:07
KOLUMNA - Kako vrijeme odmiče, sve je jasnije da američka politika prema Kini nije motivirana deficitom robne razmjene, zaštitom intelektualnog vlasništva ili državnim subvencijama.

Proces carinskih pregovora, neskriveni animozitet prema Huaweiju, kampanja pritiska na europske države koje kane koristiti 5G opremu kompanije, protukineska retorika (uz nizanje ideološki izrazito antagonističkih skupova poput Komiteta za kinesku prijetnju) i cjelokupna atmosfera u Bijeloj kući jasno ukazuju da problemi koje SAD vidi u Kini nisu partikularni i ne svode se na konkretna ekonomska ili tematska pitanja.

Carinski pregovori nisu mogli, ni neće biti uspješni zbog toga što je SAD u suštini Kini htio nametnuti „neravnopravni sporazum", po duhu i uvjetima sličan nizu sporazuma koje su kolonijalne sile nekoć nametnule Kini u 19. stoljeću. Trumpov pregovarački tim htio je u konačni tekst uvrstiti mehanizam kontrole kineskih ugovornih obećanja i obveza. Tako bi SAD u slučaju neispunjavanja obveza imao mogućnost jednostranog povratka visokih tarifa dok Kina ne bi imala pravo odgovoriti istom mjerom.

Osim toga, pitanja poput državnih subvencija su bila posebno problematična jer su de-facto zadirala u načela kineskog državnog sustava i ustavnog poretka. Članci 6., 7. i 8. ustava NRK detaljno opisuju vezu između države i ekonomije i primat države u provođenju ekonomske politike i mjera.Kina je bila protiv ovakvih uvjeta od samog početka. Na kraju, od 150 stranica nacrta sporazuma, kineska strana je izbrisala njih 45, većinom dijelove koji su se odnosili na pitanja američke kontrole, prava jednostranog kažnjavanja Kine i državnih subvencija.

To je razljutilo Trumpa koji je optužio Kinu za mijenjanje ugovora u zadnji čas i zaprijetio novim carinama. Novinar Nikkei Asian Review-a Katsuji Nakazawa tvrdi da je dvojac Xi-He (predsjednik Xi Jinping i posebni predstavnik Liu He) inicijalno bio za što fleksibilniju poziciju, ali je među članovima Politbiroa, uže partijske jezgre, jačalo neslaganje s pozicijom predsjednika Kine, zbog čega je pristup naglo postao krući. Unatoč svemu, Kina je svoju reviziju dokumenta smatrala normalnim procesom pregovora i računala na daljnji dijalog—zato je i poslala Liu Hea ponovo u Washington nakon Trumpovi optužbi.

Osim toga, „zadnji čas" jednostavno nije postojao jer rokovi nisu bili definirani: pregovori su završeni tek kada su završeni.Nijanse pregovora možemo analizirati uzduž i poprijeko, ali iz američke pozicije slijedi samo jedno: SAD ne zanima učinkovito rješavanje konkretnih problema koji bi imali pozitivan učinak na bilateralne ekonomske odnose. Američku stranu neće zadovoljiti ništa osim totalne dominacije i kineske kapitulacije. Kalkulacija predsjednika Trumpa i njegovog tima (loših) sinologa je pogrešna jer Kina neće ustuknuti. Naime, situacija doista previše nalikuje na „Stoljeće srama"—neugodno kolonijalno razdoblje koje je snažno utisnuto u nacionalnom i političkom historijskom pamćenju Kine.

U članku 10. Sporazuma u Nankingu iz 1842. godine, kojim je okončan Opijumski rat između Velike Britanije i Kine, i kojim je Kina izgubila Hongkong piše:

„Njegovo visočanstvo Car Kine slaže se da će u svim lukama...koje će biti otvorene za britanske trgovce uspostaviti pravedne (fair) i standardizirane (regular) tarife i druge namete za uvoz i izvoz, koji će biti javno dostupni i službeno objavljeni; ...nadalje, kada će britanski trgovci platiti standardne tarife u jednoj od navedenih luka...takva se roba dalje može prevoziti u bilo koju provinciju ili grad u unutrašnjosti Kineskog carstva uz plaćanje tranzita koji ne premašuje jedan posto od tarifne vrijednosti te robe." U nizu nametnutih Kini sporazuma navedeni članak najbolje u sadašnjosti zbog specifične terminologije trgovinske „pravednosti" koju često koristi američki predsjednik Trump. Sporazum u Nankingu je svega kap u moru takvih uvjeta; zapadne snage su vrlo brzo u Kini počele preuzele kontrolu nad sudovima i kontrolu tarifa. Matthew Craven navodi da je Britanija čak i sama počela sudjelovati u ubiranju carinskih nameta.

Kineska politika se dakako ne temelji isključivo na poučcima 19. stoljeća. Ali ono je svakako vrlo živ dio nacionalne historiografije koji ima funkciju znaka opasnosti: „Nikad više". Nije sasvim jasno na koji način Trumpova administracija kani postići „pobjedu" nad Kinom i što bi značila ta pobjeda? Da se Kina vrati u razdoblje manufakture? Da prestane razvijati svoje tehnologije? Da prestane investirati po svijetu? Da bude američka provincija, protektorat?

Osim toga, kao i u slučaju s Rusijom, ne postoji scenarij koji bi dao više-manje jasnu viziju kako dalje i što činiti s hipotetski poraženom i gospodarski oslabljenom Kinom.

Što bi se dogodilo s globalnim opskrbnim lancem u kojem se isprepliću zemlje i industrije? Želi li Trump samo ekonomski devastirati Kinu ili želi smjenu režima, demokratizaciju Kine? Je li uvjeren da bi mjesto partije zauzeli pro-američki demokrati? Je li Amerika spremna na promjenu odnosa snaga u regiji i je li uvjerena da će se isti razvijati u njenu korist? Paradoksalno, u želji da obuzda Kinu, Donald Trump sve više tone u etatistički mentalni sklop, u centralizaciju resursa i snaga, invocirajući primat države nad ekonomijom, društvom i idejama te polako postaje ono protiv čega se bori.

U jednom od zadnjim tvitova, Trump je pozvao Federalne rezerve da „upumpaju" novčani poticaj u ekonomiju:

„Kinezi će upumpavati novac u svoj sustav i vjerojatno smanjivati kamatne stope kako bi nadoknadili svoje poslovanje - pri tome će izgubiti. Kada bi Federalne rezerve odgovorile istom mjerom, igra bi bila gotova. Mi smo pobijedili!"

No, između redaka, poruka je sasvim drugačija. Pobijedila je Kina. Kao gospodarski i državni model, kao ideja. I štogod da se dogodilo, kakav god bio rasplet situacije, Kina je već pobijedila.