SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
ISLAND
 
Koja je tajna islandskog ekonomskog uspjeha?
Autor/izvor: Milan Deskar-Škrbić, makroekonomski analitičar Erste banke
Datum objave: 26.06.2017. - 23:38:00
Zadnja izmjena: 26.06.2017. - 23:41:52
KOMENTAR - Island, mala otočna zemlja s tristotinjak tisuća stanovnika, stekao je planetarnu popularnost u financijskom svijetu kada je na početku globalne financijske krize 2008. godine dobio titulu zemlje koja se suočila s najvećom financijskom katastrofom u svojoj povijesti.

Ovakvu titulu zaslužio je zbog činjenice da je u nekoliko dana u zemlji bankrotiralo 85% financijskog sustava, a valuta, islandska kruna, u nekim je trenucima gubila i preko 300% vrijednosti.

Šira javnost je za Island saznala nešto kasnije, kada su se medijske stranice počele puniti pričama kako je Island, nakon što je gotovo bankrotirao, vrlo brzo izašao iz krize. Takvo „ekonomsko čudo" u značajnoj mjeri se počelo pripisivati nekim alternativnim/heterodoksnim mjerama politike, usmjerenim protiv bankara, protiv stranih vjerovnika, protiv MMF-a i protiv pravila Europske unije.

Međutim, detaljniji uvid u tijek događaja i reakcije ekonomske politike pokazuje kako ovakva priča nije imala čvrste temelje. Zato je sljedećih nekoliko paragrafa posvećeno vrlo sažetom i pojednostavljenom prikazu modela saniranja posljedica krize. Pritom treba istaknuti kako reakcije nositelja ekonomske politike nakon izbijanja krize na Islandu možemo podijeliti u dvije kategorije – one promptne, usmjerene na trenutačnu stabilizaciju, te one dugoročnije, usmjerene na sanaciju i restrukturiranje.
Počnimo s promptnim reakcijama. Suočena s bankrotom najvećih privatnih banaka u zemlji, kojima je naglo pala depozitna baza i koje nisu mogle naći izvore financiranja na međunarodnom tržištu, tadašnja islandska vlada morala ih je nacionalizirati. Pritom je potrebno istaknuti da Vlada nije pustila banke da propadnu jer ih nije htjela spasiti, kako se vrlo često ističe, nego ona, a ni središnja banka, jednostavno nisu imale sredstava kojima bi to postigle. Banke su na Islandu bile oko deset puta veće od cijelog gospodarstva, što je povijesni presedan. Zato je umjesto poznate sintagme „too big to fail" za Island skovana sintagma „too big to bail".

U međuvremenu je daljnje slabljenje valute potaknulo središnju banku da nakon značajnih deviznih intervencija uvede kapitalne kontrole, koje su u konačnici ukinute tek sredinom ožujka 2017. Stabilizacija tečaja bila je važna jer je deprecijacija krune povećavala vrijednost dugova građana i poduzeća zaduženih u stranoj valuti te jačala inflaciju. S obzirom na pad na burzi, regulator je donio odluku o obustavi trgovanja svim dionicama kako se panika i gubitak vrijednosti ne bi nastavio. Istovremeno je Island i formalno isključen iz globalnih tržišta jer je Velika Britanija tužila islandsku vladu za terorističko djelovanje kada nije pristala isplatiti izgubljene depozite britanskih i norveških građana u islandskim bankama (kasnije je vlada morala isplatiti depozite do 20 000 eura).

Dugoročne mjere su vezane uz stand by aranžman s MMF-om, koji je potpisan krajem 2008. godine, s početkom efektivne primjene u 2009. godini.

Ovaj se aranžman, u vrijednosti od preko 2 milijarde dolara, temeljio na tri stupa: (i) stabilizacija tečaja; (ii) fiskalna konsolidacija i (iii) restrukturiranje banaka i duga privatnog sektora. Prvi stup je podrazumijevao nastavak i jačanje politike kapitalnih kontrola, uz istovremeno jačanje međunarodnih rezervi središnje banke i njezinog kredibiliteta. Drugi stup je uključivao sveobuhvatni program povećanja i uvođenja novih oblika poreza, širenja porezne baze i značajnih rezova rashoda, koji su od 2009.-2011. rezultirali ukupnom konsolidacijom od preko 9% BDP-a. Treći stup, najkompleksniji financijski zahvat u povijesti, odnosio se na restrukturiranje banaka, podjelom banaka na nove (domaći depoziti i krediti %2B kapital države i središnje banke) i stare (inozemna aktiva i pasiva) te aktivaciju novih banaka. Kako bi nove banke mogle postati profitabilne bilo je potrebno još restrukturirati dug privatnog sektora (stvoriti kreditnu sposobnost građana i poduzeća) pa su provedeni programi oprosta dugova. Banke su potom ponovno privatizirane i njihovi vlasnici su prvi put u povijesti Islanda postali stranci.

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje potrebno je napomenuti da se islandska ekonomija tada većinom temeljila na proizvodnji i izvozu aluminija te ribarstvu. Značajan rast cijena aluminija te dobra ribolovna sezona, uz niže cijene islandskih ribljih proizvoda (zbog slabije valute), doveli su do značajnog rasta izvoza i priljeva deviza. Pritom je većina izvoza ipak bila posljedica značajnog rasta cijene aluminija. Uz takav pozitivan podražaj, uz istovremeno jačanje turizma (jer je Island postao poznat i jeftiniji za europske sjevernjake) te jačanje poslovanja privatnog sektora (vezanog uz aluminiji i ribarstvo) doveo je do postupnog oporavka i domaće potražnje.

Dakle, kada se situacija analizira malo podrobnije, čini se da je prava islandska priča ipak nešto drugačija. Island nije pustio banke da propadnu, nego ih zapravo nije mogao spasiti. Island nije odbio strane kreditore, nego je primio međunarodne zajmove od oko 70% BDP-a, a cijeli stabilizacijski program proveo je s „omraženim" MMF-om. Deprecijacija islandske krune nije bila razlog eksplozije izvoza, već rast cijena aluminija na svjetskim tržištima.

Islandski građani jesu odbili isplatiti Britance i Norvežane na temelju virtualnih računa u programu Icesave, ali su istovremeno strani vjerovnici postali vlasnici islandskih banaka. Jedini tko je uistinu ostao kratkih rukava u ovoj priči je Europska unija. Naime, kako bi dobio povjerenje investitora, Island je aplicirao za članstvo u EU, a onda jednostrano prekinuo taj proces. Međutim, ta se odluka kasnije također odrazila u vrlo teškim pregovorima o izlovu ribe u zajedničkom ribolovnom području.

https://bezkravate.erstebank.hr/2017/06/island-mala-zemlja-s-velikom-financijskom-pricom/