Arktička regija obuhvaća područje Arktičkog oceana, sjevernih područja Aljaske, sjeverne Kanade, priobalni pojas Grenlanda, sjeverni dio Skandinavskog poluotoka, te ogromno područje Sibira na sjeveru Rusije. Područje najviše obilježava i povezuje hladna arktička klima koja predstavlja integrirani globalni sustav međusobnih klimatskih interakcija oceana, ledenog pokrivača, kopna i atmosfere i neporedno utječe na globalnu klimu na zemlji.

Razvoj visokih tehnologija uz istovremeno topljenje ledenog pokrivača omogućili su pristup područjima koja su oduvijek bila nedostupna čovjeku. No, osim istraživačkih motiva, interes za arktičko područje značajno je pojačan otkrivanjem velikih zaliha energenata do sada zarobljenih trajnim ledom. Arktik je tako prolazio različite faze, od stoljeća potpune marginalizacije do sve dominantnijeg područja interesa međunarodnih odnosa.

Povijesni značaj Arktika
Sve do polovice 15. stoljeća krajnji sjever zemlje potpuno je nepoznato i neistraženo područje. Iako su znanstvenici tog vremena (Galileo) znali da je zemlja okrugla i da iznad europskog sjevera postoji ogromno područje vječnog leda, pristup Arktiku bio je gotovo nemoguć. Širenjem trgovačkih interesa prema Kini i razvojem snažnije brodarske flote prema Arktiku se počinje gledati kao prema mogućem novom pomorskom koridoru koji bi prepolovio put do Kine i tako omogućio profitabilniju trgovinu.

Traženje sjevero-zapadnog ili sjevero-istočnog prolaza kojih bi se moglo ploviti barem jednim dijelom godine postao je opsesija brojnih istraživačkih ekspedicija, ali i pitanje političkog prestiža niza zemalja koje su u to vrijeme dominirale međunarodnom scenom. Iako je nekim moreplovcima uspjelo preploviti veći dio Arktičkog oceana, tek je britanska imperija polovicom 19. stoljeća uspjela preciznije i u više navrata oploviti cijeli sjevero-zapadni koridor. No debljina ledenog pokrivača i dalje je predstavljala nepremostivu prepreku za širenje komercijalnih interesa. Ljudska noga po prvi puta je zakoračila na točci Sjevernog pola tek 1909. godine. To je uspjelo zajedničkom timu britanskih istraživača i lokalnih Inuita. No, prvo sustavno istraživanje i precizno mapiranje Arktika provela je tek britansko-kanadska ekspedicija krajem 1930-ih godina.

Geostrateške prednosti Arktika po prvi puta iskoristili su saveznički brodovi koji su preko tih pomorskih koridora dostavljali neophodnu vojnu pomoć Sovjetskom Savezu, uglavnom preko arktičkih luka Arkhangelsk i Murmansk. Sa preko 1,400 brodova prevezeno je robe u vrijednosti od preko 50 milijardi tadašnjih USD. Ti arktički konvoji u velikoj su mjeri pridonijeli konačnom slamanju nacističke Njemačke. Arktik je od tada dobio novo geopolitičko značenje koje se nastavlja i tijekom hladnog rata. Instaliranjem snažnih radarskih sustava u području na kojem se tadašnje velike sile praktički neposredno susreću, kao i novim flotama nuklearnih podmornica izgrađenim s obje strane suprotstavljenih blokova, Arktik i arktičko podmorje dobili su novi srateški značaj. Vojni interes za Arktik omogućio je lakše financiranje brojnih znanstvenih i istraživačkih projekata u području praćenja klimatskih karakteristika, posebno dinamike topljenja ledenog pokrivača.

Krajem Hladnog rata, geopolitički značaj Arktika prilično je marginaliziran. Ponovni interes za to ogromno područje pokrenut je novim saznanjima o naftnim zalihama te činjenici naglog topljenja ledenog pokrivača što omogućuje pristup područjima sa iznimno velikim  energetskim i mineralnim resursima, ali i moguće korištenje novih pomorskih koridora kojima bi put trgovačkih brodova od Atlantika do Pacifika bio praktički prepolovljen. Ta dva temeljna motiva pokreću novu međunarodnu političku agendu, a arktičko područje postaje jedan od novih prioriteta međunarodnih odnosa.

Arktik u kontekstu ”naftne” geopolitike
Iako se i ranije pretpostavljalo da Arktik ima velike količine zaliha nafte sakrivenih ispod debelog ledenog pokrivača, tek je američki geoistraživački projekt završen u ljeto 2008. godine pokazao o kojim se stvarnim količinama energenata zaista radi.  Područje sjeverno od arktičke obratnice, prema tim procjenama, sadrži preko 90 milijardi barela nafte te 44 milijarde barela tekućeg prirodnog plina. Javno objavljivanje rezultata detaljnog snimanja arktičkog podmorja naglo je potaknulo gospodarski interes većeg broja zemalja čije obale dodiruju Arktički ocean za strateški zaokret u redefiniranju vlastitih nacionalnih interesa u arktičkom području.

Kao što je to uobičajeno u međunarodnim odnosima,  prepoznavanjem novih strateških interesa, gotovo sve države koje imaju izlaz na Arktički ocean iskoritile su sve formalne pravne temelje proglasivši ekskluzivnu ekonomsku zonu sukladno Međunarodnoj konvenciji o pravu mora. Proglašenje ekonomske ekskluzivne zone, naravno, ne bi bilo sporno po sebi jer je sukladno međunarodnom pravu, no nejasno definirana razgraničenja u tom ogromnom nedostupnom ledenom prostranstvu rezultirala su nizom novih teritorijalnih sporova između susjednih zemalja koje polažu suvereno pravo na iste dijelove Arktičkog oceana. Ogromna energetska i mineralna bogatstva koje dokazano krije dno oceana samo su dodatno zaoštrila stajališta o nacionalnoj jurisdikciji i ekskluzivnom pravu pojedinih zemalja da zaštite svoje nacionalne interese.
 
Postavljanje zastave Ruske Federacije na dno Arktičkog oceana u ljeto 2007. godine simbolički je obilježilo novu prekretnicu u odnosu međunarodne zajednice prema Arktiku. Mala ruska podmornica koja je postavila rusku zastavu na dubinu od 4,300 metara simbolički je započela utrku i pravu borbu za Arktik – za njegova iznimno bogata prirodna, energetska i rudna bogatstva.

Većina vodećih svjetskih naftnih kompanija izrazila je već vrlo konkretne interese za iskorištavanje nafte i plina u arktičkom području, a najdalje je za sada otišao Shell koji je do sada investirao preko 4 milijarde USD. No Shell naravno nije usamljen, već ga slijede i norveški Statoil, Chevron, ExxonMobil te ruski Rosneft. Četvrtina svjetskih zaliha nafte isuviše je atraktivni poslovni zalogaj da bi ga se arktičke države i vodeće naftne kompanije odrekle. Osim zaliha nafte i plina, interes se sve više usmjerava i prema obilnom rudnom bogatstvu Grenlanda. Trenutno se istražuje preko 120 mogućih lokacija rudnika zlata.

Upravo ovih dana, osim naftnih tvrtki i arktičkih zemalja, interes za rudnike na Grenlandu jasno je precizirala i Europska komisija, a kroz razgovor predsjednika EK Jose Manuela Barrosa sa grenlandskim premijerom Kuupik Kleistom započeli su i konkretni pregovori o zajedničkim investicijskim projektima. Teška gospodarska kriza Europske unije usmjerila je sve snažniji politički interes i prema Grenlandu koji je tijekom ulaska Danske u članstvo u EU sačuvao visoku razinu autonomije. No, upravo preko Grenlanda, Europska unija imala bi značajno veći politički ponder i formalna prava u međunarodnoj ”diplomatskoj borbi” za Arktik.  

Topljenje lednog pokrivača i otvaranje sjevernih pomorskih koridora
U rujnu 2007. godine u javnosti su po prvi puta prikazani satelitski snimci s dramatičnim promjenama površine ledenog pokrivača Arktika, dokazujući da je stoljećima toliko željeni sjeverni morski prolaz praktički postao moguć u ljetnom dijelu godine. Točno dvije godine kasnije dva su njemačka trgovačka broda zaista i preplovila rutu od Južne Koreje uzduž ruske obale kroz sjeverni prolaz sve do Roterdamske luke. Prošlog ljeta to je učinilo preko 30 trgovačkih brodova. Korištenjem sjevernog pomorskog koridora, u odnosu na klasični put preko Sueskog kanala, skratili su putovanje za preko 4,000 nautičkih milja. Značajno smanjenje vremena i troškova putovanja motiviralo je brojne brodarske kompanije da također razmotre korištenje sjevernih pomorskog koridora.   

Instaliranje novih pomorskih prometnih koridora iziskuje i izgradnju potrebne infrastrukture luka i svih potrebnih servisnih službi koje bi plovidbu uzduž sjevero-zapadnog koridora učinile mogućom, što naravno pokreće i brojne mega-investicije. Tisuće kilometara plovidbe poluzaleđenim morem zahtijeva i sustavnu pomoć ledolomaca, ali i novu generaciju brodova koji bi uz svoju primarnu funkciju imali i neke osnovne karakteristike ledolomaca. U tom kontekstu, Rusija i Finska potpisale su prije dvije godine ugovor o poslovnoj suradnji u izgradnji nove generacije ledolomaca. Finska, naime, ima iznimno iskustvo u njihovoj izgradnji, a preko 80 posto svih ruskih ledolomaca izgrađeno je upravo u finskim brodogradilištima. Razvoj novih tehnologija omogućio je uporabu potpuno novih materijala, a brojne tehnološke inovacije učinile su današnje ledolomce znatno efikasnijima.

Arktik i teritorijalni sporovi
Gospodarski interes za Arktik dodatno je opterećen nejasnom pravnom regulativom. Naime, područje Sjevernog pola i značajnog dijela Arktičkog oceana, za razliku od Južnog pola i Antarktika, nije pod ničijom nacionalnom suverenosti, već je pod pravnom jurisdikcijom posebne Međunarodne komisije za more. Za razliku od Antarktika, područje Arktičkog oceana znatno manje je pravno definirano i ne postoji poseban međunarodni ugovor koji bi precizno definirao ili branio iskorištavanje podmorskih resursa i oceanskog dna.

Od postojećeg međunarodnog zakonodavstva ključnu ulogu u definiranju prava arktičkih zemalja na raspolaganje područjima definiranim kao ekskluzivne ekonomske zone određuje UN Konvencija o pravu mora. Prema toj Konvenciji, u roku od 10 godina države koje smatraju da imaju formalna prava na širenje jurisdikcije izvan pojasa ekskluzivne ekonomske zone od 200 nautičkih milja mogu podnijeti prikupljene dokaze posebnoj UN-ovoj Komisiji za ograničavanje kontinentalnog pojasa zahtijev za priznavanjem suverenosti na tom proširenom području. To se prije svega odnosi na dokaze da je dio podmorja na koji se polaže pravo prirodni nastavak kontinentalnog dijela. Naravno da razvoj novih tehnologija snimanja značajno pridonosi snazi tih argumenata.

Posljednjih godina, svih pet zemalja sa izlaskom na Arktički ocean, odnosno Kanada, Sjedinjene Američke Države, Ruska Federacija, Norveška i Danska formalnim definiranjem svojih nacionalnih strateških interesa i usvajajanjem arktičke nacionalne strategije jasno su projicirale vlastite geopolitičke i gospodarske interese za barem neki dio ogromnog arktičkog područja. U nizu slučajeva, suvereno pravo koje polažu na određeni morski ili podmorski pojas u neposrednoj je koliziji s nekom drugom državom. Naravno da takav razvoj situacije ne vodi stabilnosti i jačanju suradnje, već otvara mogućnost međudržavnih sporova i opasne nestabilnosti u tom ogromnom području.

Vrlo pozitivna iznimka u dobroj volji za rješavanje graničnih sporova svakako je bilateralni sporazum o razgraničenju u Arktičkom oceanu koji su Norveška i Ruska Federacija uspješno usuglasile i potpisale u rujnu 2010. godine. Taj presedan koji je nakon 40 godina pregovora uspješno riješio pitanje čak 175 tisuća km2 spornog područja trebao bi biti koristan putokaz ostalim državama arktičkog područja da i svoje sporove pokušaju rješiti pregovorima i na obostranu korist. Bilo kakvo zaoštravanje graničnih sporova vodilo bi nestabilnosti koja međunarodnoj zajednici u tom dijelu svijeta uistinu nije potrebna.

Posljednji podaci jasno ukazuju kako je debljina arktičkog ledenog pokrivača na rekordno niskoj razini, što naravno itekako zabrinjava meteorologe, ekologe, ali i svjetsku javnost. Sve one, međutim, koji u topljenju leda vide ogromni mogući poslovni profit takvi podaci pune optimizmom. Države arktičkog područja topljenjem leda redefiniraju i šire svoje nacionalne strateške interese, često u koliziji s drugima. Sve to Arktik rapidno približava novom fokusu međunarodnih odnosa. Nadajmo se da će taj trend biti jačanje međunarodne suradnje, vladavine prava i brige za toliko osjetljivi prirodni okoliš i globalnu klimu – upravo ono što svijetu danas iznimno nedostaje.