Tadašnji zaokret zagrebačke i beogradske političke elite prema nacionalističkoj retorici i novom obliku modernog, prikrivenog fašizma, imao je za cilj izazivanje krvavog balkanskog rata kako bi se prikrile velike pljačke koje su te elite projektirale i provele kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. Između Tuđmanovog i Miloševićevog neofašizma, u biti, nije bilo nikakve razlike. Kao niti između njihove retorike krvi i teritorija. Retorike nacije i domovine, ili naroda i otadžbine.

I tako, dok su se kleli u hrvatske i srbijanske svetinje, i Tuđman i Milošević, kao i njihovi zločinački režimi svoje su narode i države opljačkali za pedesetak milijarda eura svaki. I usput su leševima pobijenih u tom svom dogovorenom ratu, paležom i ruševinama porušenih gradova i mjesta, kao tranzicijskom krvavom kulisom svoje pljačke prikrili ratnoprofiterski, zločinački karakter svojih vlasti. Sve ono što nam se događalo devedesetih godina: krvava masovna međusobna ubijanja, rušenja i paljenja, masovna raseljavanja, pretvorbe i privatizacije, pljačke državnih poduzeća, bogaćenje pripadnika ratnih političkih elita, nastajanje ratnoprofiterske političke i ekonomske, financijske elite, i u Hrvatskoj i Srbiji, bilo je moguće samo iza kulise krvavog zločinačkog, fašističkog nacionalizma.

I tada je sve počelo pojedinačnim nacionalističkim incidentima na utakmicama i javnim okupljanjima, što smo svi ignorirali i smatrali kako su to izolirani slučajevi, ograničeni na sportske terene i manjinu unutar pojedinih navijačkih skupina. Vrijeme je pokazalo kako je taj stav bio pogrešan. U tim je incidentima i tada trebalo prepoznati indikatore nečega puno ozbiljnijeg što se događalo iza tih kulisa. Bili su to ekonomski i politički procesi kojima su rukovodile kriminalne elite u Zagrebu i Beogradu. Naime, tadašnje su političke elite u svojim zemljama vidjele samo jedno: potencijalni tranzicijski, financijski i ekonomski plijen kojeg su htjeli ugrabiti kako bi za sebe osigurali ekonomske i financijske pozicije moći u uvjetima političke tranzicije koja je trebala uslijediti.

Njih, dakle, ni tada, kao niti danas, nije zanimala niti demokratizacija, niti ekonomski napredak naših društava, nego samo jedno: novac, imovina, i moć. Da je demokratska tranzicija u bivšoj Jugoslaviji kojim slučajem krenula drugim smjerom, od onog poznatog, odnosno da su ostvareni neki drugi scenariji, bila bi nemoguća onakva pljačka Hrvatske i Srbije kakvu su proveli prvo Milošević i Tuđman, a potom i oni koji su nakon njih preuzeli pozicije političke moći u tim državama. Ovako, narod zaslijepljen nacionalizmom, šovinizmom, mržnjom, vođen novovremenim fašizmom, nije mogao vidjeti ono što mu se događalo pred nosom. Dok smo se ubijali i jedni drugima rušili domove, dok smo jedni druge raseljavali, dok smo slavili krv i teritorij, i zaklinjali se u isto, oni su pljačkali.

Mi smo se ubijali, oni su se bogatili. Mi smo mahali zastavama, oni su mahali dolarima, markama i kasnije eurima. Dok smo se dizali u obrane hrvatska i srpstva, oni su zgrtali svoja krvava bogatstva. Sve na krilima probuđenih nacionalizama na tranzicijskom Balkanu. Situacija danas je vrlo slična vremenu kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog stoljeća. U obje zemlje, ali i u susjednoj BiH, u porastu je nezaposlenost, produbljuje se financijska i ekonomska kriza, državice nastale na ratnim zločinima i organiziranom kriminalu nalaze se praktički pred bankrotom, a političke elite, premrežene korupcijom i vezama s organiziranim kriminalom niti imaju ikakva rješenja za izlaz iz krize, niti im je iznalaženje tih rješenja primarni politički interes.

Oni, kao i uvijek, imaju svoju prljavu agendu. Ne treba pritom zaboraviti i dva, da tako kažem, tranzicijska entiteta na Balkanu, koji su možda u ovom trenutku i moćniji od same političke elite i predstavljaju centre moći sami za sebe. To su prvo organizirano kriminalno podzemlje, i drugo ekonomsko-financijska oligarhija nastala na prostorima bivše Jugoslavije. Gotovo svi analitičari odnosa u regiji najčešće zaboravljaju interese ova dva entiteta, koji su u mnogočemu jači i moćniji od samih državica nastalih raspadom bivše SFRJ. Ovi prvi kontroliraju podzemlje; ono kriminalno i ono obavještajno i kroz korupcijske veze kontroliraju dijelove političkih elita. Oni drugi kontroliraju tokove novca, i u ovom trenutku raspolažu značajnijim financijskim sredstvima od samih država.

Bilo kakva normalizacija odnosa u regiji prije svega ne odgovara organiziranom kriminalu, koji još uvijek na različite načine, u Srbiji i Hrvatskoj kontrolira pojedine segmente vlasti, a ponekad je organizirani kriminal i institucionaliziran kroz neke državne institucije i pojedine državne dužnosnike. S druge strane, demokratizacija i stvarna tranzicija društava i država na Balkanu u normalne, demokratske i pravne države, te u sekularna, normalna, građanska društva, ugrožava i interese ekonomske i financijske elite koja je nastala na organiziranom kriminalu, korupciji i ratnom profiterstvu, te jednim dijelom na pranju novca organiziranog kriminala, prije svega pranju novca od međunarodnog krijumčarenja nafte, duhanskih proizvoda, droge (heroina i kokaina), krijumčarenju ljudi, organa i oružja. Nekome umjesto normalizacije odnosa u regiji, jednostavno, treba novi scenarij radikalizacije.

Ukratko, nesposobnim i kriminalnim političkim, ekonomskim, financijskim elitama u Beogradu i Zagrebu ponovno treba nacionalizam za prikrivanje njihovog kriminala i korupcije.

„Svaki nesposobni političar rješenje ekonomskih problema potražit će u nacionalizmu. Ako mu se to zabrani potražiti će pomoć korupcije. U prvom slučaju kao izraziti primjeri nameću se Tuđman i Milošević, u drugom Sanader i Kosor. Što li će izabrati Milanović?“, napisao je na svom fejs statusu kolega Denis Latin, koji poput mene dijeli zabrinutost zbog nagle radikalizacije odnosa u regiji.

„Neredi u Beogradu su dogovoreni i dirigirani. Hrvatskim vlastima treba skretanje pažnje s ekonomskih problema, a u Srbiji se bliže izbori. Već viđeno 1991. Nadam se da većina ljudi s dvadesetogodišnjim povijesnim pamćenjem to sada dobro razumije“, komentirao je u drugom statusu Latin.

Denis je tako sažeo bit procesa koji se kriju iza navijačkog fašizma i fašističkih ispada zadnjih dana i u Srbiji i u Hrvatskoj. Nesposobne, korumpirane i kriminalne elite ponovno bi se mogle okrenuti nacionalizmu i novoj radikalizaciji na Balkanu, koja bi nas prije ili kasnije mogla dovesti do nove regionalne krize. Suprotno tome, Balkan konačno treba deradikalizirati i otvoriti procese stvarne demokratizacije i tranzicije na ovim prostorima. I napokon otvoriti procese izgradnje sekularnih i građanskih društava na ruševinama balkanskog tranzicijskog kriminalnog poretka.