Naslikavanje licemjernih političara koji su prvi pred kamerama, a posljednji kad mlade sportske talente treba financijski podržati, dodatno je razljutilo obične građane Hrvatske kojima je pun kufer meda i mlijeka koji teče s televizijskih ekrana. Kolegica kolumnistica je u toj srdžbi izjavila da je njoj san normalan život u Hrvatskoj. Istina, oni koji ne prate sport sanjaju u drugim bojama od ove zlatne koja se jedina priznaje i kojoj se političari tako ozareno klanjaju. Vrhunski Sandrin domet tako je postao predmet rasprave o tome što uistinu sanja prosječan Hrvat.

Trebalo je samo malo pričekati na odgovor. Naime, prosječan Hrvat, zapravo, ne sanja ništa. On je već odavno izgubio sve snove. Probudiš li ga u dva ujutro i pitaš što je sanjao, prazno će te pogledati u oči i slegnuti ramenima da ne zna. Čovjek se boji sanjati bilo kakav dobitak da mu se ujutro sve ne bi izjalovilo ili da mu poreznici ne bi naplatili porez na dobitak u snu. U Hrvatskoj je najsigurnije ne sanjati. Sjesti na krevet i zabraniti si spavati da ne bi slučajno sanjao.

A da, zašto to sve spominjem; u istraživanju DW-a ustanovljeno je da su na prostorima bivše Jugoslavije najpesimističniji upravo Hrvati. Nas 94% ispitanih tvrdi da nam je toliko loše da nam nema oporavka. Iza nas su Srbi s 89% i tako dalje. ''Uspješan'' postotak pesimizma imaju i Europljani. Njih čak 60% je uvjereno kako najgore tek dolazi. Oni preostalih 40% valjda sanja medalje na Olimpijskim igrama. U ovaj ''banana'' osjećaj slobodno možemo uvrstiti i Slovence, tako da je od Vardara pa do Triglava situacija usrana. Ljudi se žale na kvalitetu života. Život je sveden na peglanje kartica, te vizualnu onaniju pred izlozima trgovačkih centara.

Istina je da nam je život kvalitetniji od onog u većini zemalja Afrike, no mi smo narod kojem se uporno obećava prosperitet, a od tog prosperiteta ni ''p''. Dok u Etiopiji umiru od gladi i ne znaju što je to ADSL, u nas se u kućanstvima koja u 98% slučajeva imaju televizor, na internetu raspravlja o kvaliteti života u Hrvatskoj. Što je to realna kvaliteta života? Miješamo li standardnu kvalitetu s potrebom za luksuzom? Brus, hrpa otkaza, neisplaćene plaće, ovrhe, porezi bacili su nas u dužničko ropstvo iz kojeg se nećemo izvući za tri života. Pesimizam je opravdan. Trebaju li Etiopljani biti sretni jer ne peglaju kartice i ne kupuju po trgovačkim centrima? To je, u stvari, njihov problem, rekli bi.

Svaka zemlja ima realan potencijal, a prije dvadeset i dvije godine se točno znalo koji je to naš potencijal. Dozvolili smo korumpiranim lopovima i bahatim političarima da nam potencijal svedu na apsolutnu nulu, i sad, kad čovjek pomisli da ne može gore, ''prosperitetni'' političari uvode nas u negativu o kojoj se nismo ni usudili sanjati. Jer, poznato je da mi Hrvati ne sanjamo. Pesimizam koji je zahvatio cijelu Europu jasan je pokazatelj da na općoj gospodarskoj sceni nema nikakvih promjena. Otkud onda fino uhljebljenoj ekipi s Banskih dvora razlog za optimizam? Stvar je u tome da narod živi u realnosti, a optimistični političari u iracionalnom luksuzu na račun naše stvarnosti. Otud možda i razlog zbog kojih političari mirno spavaju i sanjaju zlatne medalje kraj kojih će se naslikavati i prodavati svoju milozvučnu mudrost.

Dok Sandra baca NLO-e i time si osigurava zlatnu vječnost i mirovinu, mali čovjek ne zna što bi bacio do Markovog trga da si i on osigura posao u nekoj od državnih firmi ili barem kakvu-takvu mirovinu. Sanja li prosječan Hrvat zlata na Olimpijadi? Ne, pogleda satnicu natjecanja, pa ako netko nešto i osvoji fino se razveselimo na 10 minuta, a onda se vratimo u svoju pesimističnu stvarnost bacajući očaj preko granica svih rekorda.

Čak 94% Hrvata je pesimistično. To nam pari već kao neka religija. Više nas je pesimista nego katolika. Nacionalni sport je tako dobio novu dimenziju; uspješni smo u sportovima za koje se daje najmanje novca, koji nam čini najveću promociju i koji ne liječi pesimizam. Jesmo li sanjali ovu medalju na Olimpijadi? Budi bog s vama, ta tko se još u ovoj zemlji usudi sanjati? Sandri i njenom NLO-u kapa do poda, a tu ćemo je i ostaviti da možda nama pesimističnim Hrvatima netko nešto i ubaci u nju. Jer, kako je krenulo svaka pomoć je dobrodošla sve dok nas optimistični lumeni s Markova trga guraju u totalni pesimistički ambis.