SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
INSTITUCIJE, DRŽAVA I TRŽIŠTE
 
Jedan glas protiv gašenja Vjesnika
Autor/izvor: Siniša Malus, sinisa.malus@seebiz.eu
Datum objave: 13.02.2012. - 19:10:05
KOLUMNA - Linićeva izjava o tome kako će Vlada ugasiti Vjesnik, iako naknadno ublažena od strane iste te Vlade, nije došla kao nekakav šok.

Već godinama govori se o tome kako će država ugasiti neprofitabilne dnevne novine kojima se u posljednjem desetljeću tiraža smanjila na smiješne razine. Koje su izgubile dobar dio nekadašnjeg ugleda, koje su u dobroj mjeri služile kao sredstvo promocije najprije Ive Sanadera pa onda Jadranke Kosor.

Na početku, odmah jasna ograda. Ovdje neću pisati o Vjesniku kao tržišnoj kategoriji koji u tom kontekstu jedva i da postoji već o vrijednosti Vjesnika kao institucije. Kad bismo govorili o Vjesniku kao tržišnoj kategoriji, onda je trebao biti ugašen odavno, ali o tome se u ovoj priči ne radi, ili preciznije, najmanje se radi o tome. Logično, tekst koji bi se ticao tržišne pozicije Vjesnika u samom bi korijenu bio besmislen. No, ovdje se radi (i) o nečemu drugom, nečemu puno važnijem.

Sedam desetljeća tradicije (Vjesnik izlazi od 1940. godine) jedan je od argumenata vrijednosti te insticuije, ali nikako ne i jedini.  Vjerojatno zlatno doba Vjesnika označava razdoblje u kojem izlazio njegov tjedni prilog Vjesnik u srijedu, između 1952. i 1977. godine, Mnogi će reći da je sunovrat Vjesnika zapravo počeo ukidanjem Vjesnika u srijedu koji se dogodio krajem 1977. Pogađate, zbog velikih gubitaka. Uostalom, snaga tiraže nikad nije bila osobina Vjesnika.

Dobro je poznato kako je Vjesnik i u doba najveće slave prodavao jedva stotinjak tisuća primjeraka, znatno manje, primjerice, od Večernjeg lista. U bivšoj državi, Vjesnikov glavni urednik bio je član Centralnog komiteta i od linije nije se nikad odstupalo ni milimetra. Između ostalog, zato su ljudi i uzimali te novine, da vide što misle država i Partija. No, Vjesnik je svakako bio i puno više od toga o čemu svjedoče generacija njegovih čitatelja, s jakim vanjskopolitičkim i kulturnim rubrikama koje su sa stranica ostsalih novina gotovo iščeznule posljednjih godina. Pa, i ja sam sa svojim društvancem početkom 90-ih na Fakultetu političkih znanosti najčešće čitao upravo Vjesnik (kasnije je zbog sve gore uređivačke politike ta navika pomalo iščeznula).

Da je bio prepušten isključivo tržištu, Vjesnik bi odavno nestao. Recimo, pogledajmo brojke za 2010. godinu. Troškovi sufinanciranja izlaženja lista u 2010. godini iznosili su u ukupnom iznosu 36.000.000,00 kuna, od čega je 18.000.000,00 kuna sufinancirano iz državnog proračuna, a preostali iznos od 18.000.000,00 kuna sufinancirale su Narodne novine d.d. na teret vlastitog poslovanja. Prodaja je pala na tek nekoliko tisuća primjeraka (od toga dosta "ode" na državne insitucije), dok je prema nekim izračunima za "pozitivnu nulu" trebalo oko 13.000 prosječno prodanih primjeraka dnevno.

Od početka 90-ih država kao vlasnik Vjesnika za njega nije pronašla dobar i održiv poslovni model, a to je bila njezina zadaća kao vlasnika. Primjerice, Tiskara vuče više od 20 milijuna kuna gubitaka zbog Vjesnika, koji je u njenom sastavu bio devet godina i stvorio 300 milijuna kuna gubitaka. Od 2008. Vjesnik je u sastavu Narodnih novina, koje zbog toga dolaze. Vlada je godinama “uvaljivala” Vjesnik državnim poduzećima koja su od njega financijski bolje stajala, a istodobno je i sama bila suodgovorna za gubitak tržišne pozicije nekoć uglednom političkom dnevniku jer je diktirala njegovu uređivačku politiku. Godinama su se te novine uređivale potpuno pogrešno i antinovinarski, postale su svrha samo za one koji su ih financirali - stranku na vlasti. To je sjajno primijetio Boris Dežulović u tekstu iz Globusa (23. veljače 2010.):

- Vjesnik, ukratko, funkcionira otprilike kao premijerkin privatni Twitter, Buzz, ili Facebook profil s bogatom foto-galerijom i redovnim up-to-date statusom. Dok ostali Hrvati svakog dana u Facebookov formular upisuju “Idem po malu u vrtić”, ili “Mrzim ponedjeljak!”, Jadrankin se privatni Facebook prodaje na trafikama i dijeli po javnim ustanovama. Rubrika “Share what you’re thinking”, u koju mušice iz socijalnih mreža bilježe dnevničke postove za svoje friends i followers, kod predsjednice Vlade nalazi se u vrhu Vjesnikove naslovnice - “Kosor: državni proračun je uravnotežen”, “Kosor: odlučno protiv korupcije”, “Kosor: biti u NATO-u znači vratiti se kući”. I tako dvjesto puta u dvjesto trideset dana, napisao je tada Dežulović.

Novine koje su, za razliku od većine drugih, zadržale "novinski" izgled i ne sliče na slikovnice u kojima je važno imati atraktivnu fotku i jak naslov, a tekst....ma koga briga za tekst, ipak su zaslužile preživjeti. Čitav je javni prostor zagađen najstrašnijim žutilom ili pak "senzacijama" poput snijega u veljači ili kilometarskih kolona na naplatnim kućicama usred turističke sezone. Poznajem dosta novinara i urednika u Vjesniku i mogu iz prve ruke posvjedočiti da je riječ o profesionalcima na kojima svakako nije presudna odgovornost za katastrofalni izgled novine u posljednjem desetljeću. No, umjesto da je Vlada pomogla Vjesniku na drugačiji način a ne u stilu "bit će novca dok ste prema nama afirmativni", zabila im je autogol nakon kojeg bi ih sad - željela ugasiti!? Država ionako ima odlučujuću ulogu u sunovratu Vjesnika i to traje već gotovo dva desetljeća! U posljednjih dvanaest godina, jedino kratkotrajni mandat Igora Mandića kao glavnog urednika ostaje u dobrom sjećanju, sve ostalo valja što prije zaboraviti.

I upravo je Mandić, čini mi se, prvi Vjesnik nazvao institucijom još i prije nego je zasjeo u fotelju glavnog urednika na početku 2000. godine. U svom tekstu pod naslovom "Institucije se ne ukida" objavljenom baš u Vjesniku, Mandić je, između ostalog napisao:

- Ako znamo da je najdugovječniji dnevni list u Hrvatskoj svojedobno bio »Obzor«, koji je uspio proživjeti 80 godina, 8 mjeseci i 10 dana (1860. – 1941.), danas je Vjesnik kao institucija još nedvojbeno žilav da ga u toj dugovječnosti dostigne. Neka se vlade i ministri mijenjaju, ali mediji moraju opstati!...Ako nam se ne sviđa neki komad ili neka režija u HNK-u, hoće li to reći da ćemo zatražiti ukidanje te prvorazredne kulturne ustanove? Sramota, koju je na svoj raboš urezala nekadašnja vrhuška ukidanjem VUS-a, još je potom godinama odjekivala u praznome prostoru hrvatske medijske sredine, pa stoga čisto sumnjam da bi se danas našao itko toliko bezuman da se zaleti bos po trnju povijesne ocjene i da iz bilo kojih i kakvih razloga stavi šapu nesmiljene osude na Vjesnik, kao na najstariju dnevnu novinu u Hrvatskoj!, napisao je Mandić.

Ili kako je jednom napisao Vjesnikovov komentator Frana Višnara: "Draži mi je najstariji politički dnevnik u Hrvatskoj, nego senzacionalne novotvorevine u vlasništvu stranoga kapitala."

Nadam se da Slavko Linić ipak nije rekao zadnju riječ. Milanovićeva Vlada morala bi učiniti sve da Vjesnik pretvori u relevantniju novinu i time napravi (i) sebi nekakvu korist koja ide dalje od najplićeg agitpropa. Želio bih vidjeti Vjesnik kao ozbiljnu političku novinu i ne mogu se pomiriti s diktaturom trivijalizacije medijskog prostora. Ne bi valjalo smetnuti s uma niti činjenicu da bez kvalitetnih, slobodnih i kritičnih medija nema ni bolje vlasti, a valjda ni boljeg društva u cjelini. Ako je nekome do toga sada uopće stalo.