Socijaldemokracija je politička doktrina koja, deokratskim putem nastoji zaštititi one koji žive od vlastita rada, dakle one pripadnike populacije kojima je jedini pravi kapital koji imaju vlastiti rad. Znaju to na njemačkoj ljevici te u poslijednje vrijeme, kako prenosi DW, zahtijevaju promjenu porezne politike, kako bi i oni koji unajmljuju rad njihove baze, sudjelovali u ravnomjernoj raspodjeli tereta krize nastale virtualnim burzovnim nabildavanjem onoga što se zove špekulativni kapital. Prošao taj prijedlog u njemačkom parlamentu ili ne, sasvim je sigurno kako to odaje neka nova kretanja na političkoj sceni. Dakako, pogrešno bi te tijekove bilo tražiti u SPD-u, njemačkom bratu Milanovićevog SDP-a, no ohrabruje činjenica postojanja političkih snaga koje više mare za sadržaj nego za stranačku blagajnu.
Potreba redefiniranja političkih doktrina koja je anticipirana u predgovoru knjige Thomasa Meyera "Mediokracija", a u kojoj autor daje do znanja kako, u svijetu gdje mediji odlučuju o pobjedniku izbora, nije važan politički predznak, nego interes donatora. Upravo ta potreba nije došla do izražaja tamo gdje bismo je očekivali i gdje bi to Karl Marx kada bi bio živ zasigurno predvidio, u Njemačkoj i drugim razvijenim zemljama. Ona je prvenstveno došla do izražaja u zemljama Latinske Amerike. Ne treba nas čuditi ova pojava koja malo pomalo zadobiva simpatije diljem kugle zemaljske. Zemlje Latinske Amerike, ako nisu razvijene prema kriterijima Svjetske banke i WTO-a, vrlo su bogate prirodnim resursima, eksperimenti neoliberaliza na njima su ostavili vrlo duboke tragove te je reakcija tipa Rafael Correa, Hugo Chavez ili Evo Morales bila više nego očekivana. Ova je snaga na prvo mjesto, dakako pojednostavljeno govoreći, postavila vlastiti narod i prirodno pravo naroda da samostalno upravlja komadićem teritorija kojeg nastanjuju.
Ne samo u slučaju njemačke ljevice, širom su svijeta zapuhali neki novi vjetrovi s Pacifika, mnogi osvješćuju kako postoji i drugi način vođenja politike i kako alternativa ne mora biti tako okrutna kao poredak koji je u Latinskoj Americi ostavio tako dubok trag. Evo neki dan, čitam, pojavio se prochavezovski političar u Rusiji, Sergej Udajcov, jasno se distancirajući od staljinizma i negativnih konotacija Sovjetskog Saveza. Ovaj mladi političar u Correinom stilu vodi borbu protiv špekulativnog kapitala i za preraspodjelu bogatstva zalažući se za nacionalizaciju prirodnih resursa koji pripadaju svima koji nastanjuju određeno područje.
U nas ima vrlo malo ovakvih pokušaja, tek ponešto u prosvjedima koji se, s ne baš velikim uspjehom sazivaju i provode diljem Lijepe naše protiv vladajućih. Baš danas kada slavimo hrvatsku oslobodilačku operaciju Oluja potrebno se prisjetiti kako mir pod svaku cijenu često vodi u pogrešnom pravcu. A mir često odgovara zločincima. Kao što je Hitler bio oduševljen Chamberlainom mogao anektirati Čehoslovačku i Austriju, kao što bi mir po svaku cijenu odgovarao snagama u tzv. Srpskoj Krajini, tako i tvorcima ovog posrnulog neoliberalizma odgovara ne stvaranje relevantne alternative istome ili ismijavanje postojećih.
Uz odavanje pijeteta svim civilnim žrtvama, baš je danas potrebno je osvijestiti kako je za promjenu postojećih loših prilika ponekad potrebno poduzeti odlučnu akciju. Ako nigdje drugdje, na ovim je prostorima ta činjenica valjda utvrđena nekoliko puta tijekom novije povijesti.
Kako bi odagnali svaku sumnju, autor ovih redaka ne poziva na naoružavanje i oružanu borbu, već u ovom trenutku zahtijevam relevantniju i učinkovitiju borbu protiv postojećeg ekonomskog poretka i njegovog brata neoliberalizma s ljudskim likom. Ne sumnjam kako će se i u nas pojaviti snage koje ovakvu akciju mogu provesti. Kako je Gandhi svojedobnom mudro rekao: "Prvo vas ismijavaju, zatim vas tuku, a onda vi promijenite poredak!"
