''Ne daj se Ratko, mi smo svi uz tebe!''
Zoki nije ni svjestan u koja se govna uvalio štiteći svojeg prvog potpredsjednika. Stao je na branik Čačićeve časti i od tamo mlatara rukama i sipa gluposti braneći ga zubima i noktima poput goropadne supruge.
A, čime nas je to Čačić zadužio osim što nas je zadužio da ga premijer ovako brani? Zar je pored svih vrhunskih ekonomista u zemlji i inozemstvu Čačić jedini koji može pokrenuti hrvatsko gospodarstvo? Ne'š ti uma nad umovima. Bivši uspješni gospodarstvenik trebao bi se igrati s hrvatskim milijardama htjeli mi to ili ne. Iako je javnost usmjerila svu srdžbu prema Čačiću i njegovoj osornosti, Zoki se uhvatio hrvatskog Laude k'o pijan plota i ne pušta ga iz zagrljaja. Identificiranje premijera s Čačićem pokrenut će (već i je!) lavinu nezadovoljstva ovom Vladom. Sva trenutna mržnja kojom je darivan Čačić mogla bi uskoro biti preusmjerena na Zokija.
Zoki nije ni svjestan u koju poziciju se stavlja čvrsto čuvajući radno mjesto svom koalicijskom partneru. Nakon njegove neodlučnosti da konačno postavi stvari na svoje mjesto, Zoki je svojim činom amnestiranja izazvao sumnju tko je kome posilni u Vladi. Izgleda da je Čačić taj koji malog Zokija ima za sparing partnera u medijskom ringu. Kad god netko usmjeri udarac u Ratka, on produži taj udarac Zoranu da ga amortizira.
Zašto Zoran čuva Čačića? To se svatko normalan pita. U državama gdje demokracija nije pro forma, ministri, političari, premijeri, zastupnici lete sa svojih funkcija ako su malo jače prdnuli u javnosti. Da im se dogodi ovakva nesreća s dvoje poginulih, sami bi se zatvorili u neki od zatvora na idućih pet godina. Pritom bi svakodnevno pisali pisma isprike s molbom za oproštaj od rodbine poginulih. Ratko je to sredio tako da je otputovao u Rusiju na sastanak s mogućim velikim investitorima.
Kakvo srce u njega bije za domajom, pomislio bi netko. Vjerojatno mu otkucava u ritmu tečaja eura naspram kune. U međuvremenu, dok se srozava ugled koalicije, nad cijelom situacijom se izdižu osvjedočeno kriminalne stranke koje zahtijevaju ostavku najlošijeg vozača u Vladi. Nakon svega, otvoriš novine i čitaš samo naslove; te ovaj nije kriv za pregaženo dvoje ljudi, te ovi iz ''cesta'' nisu ništa krivi, te onaj bivši intendant prepun satova, slika i goblena nije kriv, te je oslobođen ovaj, te je ukinut pritvor onom. Dobro, za Boga dragoga, ima li u ovoj državi ijednog krivog političara, ili smo mi božji narod u kojem su i političari sveci? S toliko odlučnosti se brani krivnja da je pravednost zapravo izgubila ikakvu smisao.
Dok se izricala nepravomoćna presuda Čačiću, kamere su fokusirale sliku jadne udovice željne pravde. Umalo i nju nije strefilo kad je čula ishod presude. Jadna je kimala glavom u šoku i nevjerici. Nije mogla doći do zraka. Dok se ona gušila u nemoći dotle je Ratko odahnuo u svojoj moći brišući šalabahter sa svoje lijeve ruke. Drugi dan slijedi izjava Zokija kao; ovo nije više normalno što se Ratku radi u medijima. Hajka, linč, predbacivanja, a čovjek ništa nije kriv. Dragi premijeru, u ovoj državi više ništa nije normalno! Da jest, imali bismo odlučnog premijera koji se ne bi ponašao poput izgubljenog djeteta kojeg u krilu tješi tata Ratko. Ne, imali bismo određeni sustav vrijednosti i odgovornosti u kojem bi se svima jednako mjerilo. Ovako, kad sagledamo cijelu tu situaciju, imamo neodlučnog i plašljivog premijera, goropadnog i oholog prvog potpredsjednika, blažene političare bez imalo osjećaja za krivicu i dvoje poginulih ljudi.
Što je u svemu tome činjenica? Valjda ta da su mediji odvratno sredstvo za podmetanja nevinima. Baš me zanima da je na Čačićevom mjestu bio neki beznačajni Štef, što bi onda bilo? Nitko ne bi ni trepnuo na to da su mu odrezali pet godina zatvora. Izgubio bi posao i više nikad ne bi radio. Ostavljajući Čačića u Vladi, premijer mu je dobrohotno izdao ''dozvolu za...'' znate i sami.
