SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
RIJEČ AUTORITETA
 
Žižek: Treba nam Margaret Thatcher na ljevici
Autor/izvor: Slavoj Žižek, The New Republic
Datum objave: 20.04.2013. - 16:27:00
Zadnja izmjena: 20.04.2013. - 16:30:43
KOMENTAR - Na posljednjim stranama svog monumentalnog Drugog svjetskog rata, Winston Churchill razmišlja o zagonetki vojne odluke: pošto stručnjaci (ekonomski i vojni analitičari, psiholozi, meteorolozi) daju svoju analizu, netko mora preuzeti odgovornost za jednostavan pa samim tim i najteži čin pretvaranja ovog složenog mnoštva u jednostavno Da ili Ne.
Napast ćemo ili pričekat ćemo… Ova gesta, koja nikad ne može biti potpuno utemeljena na razlozima, predstavlja gestu Gospodara. Jer zadatak eksperata je da predstave situaciju u svoj njenoj kompleksnosti, a na Gospodaru je da je pojednostavi u jednu odluku.

Gospodar je naročito potreban u situacijama duboke krize. Funkcija Gospodara je da provede autentičnu podjelu – podjelu na one koji se žele i dalje razvlačiti unutar starih parametara i onih koji su svjesni neophodnosti promjene. Takva podjela, umjesto oportunističkih kompromisa, jedini je put prema istinskom jedinstvu. Uzmimo primjer koji sigurno nije problematičan: Francusku 1940. Čak je i Jacques Diklo, drugi čovjek Komunističke partije Francuske, u privatnom razgovoru priznao da bi maršal Petain, da su u jednom trenutku u Francuskoj održani slobodni izbori, osvojio 90 posto glasova. Kada je De Gaulle gestom od povijesnog značaja odbio priznati kapitulaciju Nijemcima i nastavio pružati otpor, rekao je da samo on, a ne višijevski režim, govori u ime prave Francuske (u ime prave Francuske kao takve, ne samo u ime „većine Francuza“!) To što je on govorio bilo je duboko istinito čak iako je bilo ne samo „demokratski“ nelegitimno, nego i sasvim suprotno mišljenju većine francuskog naroda.

Margaret Thatcher, žena koja nije bila za zaokrete, bila je takav Gospodar. Stajala je iza svojih odluka, u početku doživljavanih kao ludačkih, pa se njeno lično ludilo postepeno podizalo do prihvaćene norme. Kada su je upitali što smatra svojim najvećim dostignućem, bez razmišljanja je odgovorila: „Nove laburiste“. I imala je pravo: njen trijumf je bio u tome što su čak i njeni politički neprijatelji prihvatili njenu osnovnu ekonomsku politiku – pravi trijumf nije pobjeda nad neprijateljem nego kad neprijatelj počne koristiti vaš jezik, pa tako vaše ideje postaju temelj čitavog polja.

Što dakle danas preostaje od nasljeđa Margaret Thatcher? Neoliberalna hegemonija se očigledno raspada. Thatcher je bila možda jedini istinski tačerist – očigledno je vjerovala u svoje ideje. Danas neoliberalizam, s druge strane, „samo zamišlja da vjeruje u sebe i zahtijeva od svijeta da zamišlja isto to“ (da citiramo Marxa). U najkraćem, danas je cinizam sasvim ogoljen. Prisjetite se okrutnog vica iz Lubičevog filma Biti ili ne biti: na pitanje o nemačkim koncentracionim logorima u okupiranoj Poljskoj, odgovorni nacistički oficir Erhart odgovara: „Mi smo zaduženi za koncentriranje a Poljaci za logorovanje.“

Zar isto to ne važi i za bankrot Enrona 2002. (kao i za sve naredne financijske havarije), koji se može protumačiti kao ironični komentar na ideju društva rizika? Tisuće zaposlenih koji su ostali bez posla svakako su bili izloženi riziku, ali bez ikakvog izbora – rizik se njima činio kao sudbina. S druge strane, oni koji su shvatali razmjere rizika i imali mogućnost da interveniraju (rukovodeći menadžeri), minimizirali su vlastiti rizik unovčavajući svoje vrijednosne papire prije bankrota – dakle istina je da živimo u društvu rizičnih izbora, ali neki (Wall Street menadžeri) biraju, dok drugi (obični ljudi koji plaćaju kredite) riskiraju.

Jedna od čudnih posljedica financijskih lomova i mjera poduzetih da se oni zaustave (ogromne svote novca za pomoć bankama) bilo je obnavljanje interesa za dela Ayn Rand, najizrazitije predstavnice ideologije radikalnog kapitalizma tipa „pohlepa je dobra“ – prodaja njenog magnum opusa Ravnodušni Atlas ponovo je eksplodirala. Prema nekim tvrdnjama, već ima naznaka da se scenarij opisan u Ravnodušnom Atlasu – gdje kreativni kapitalisti štrajkaju – događa. John Campbell, republikanski kongresmen, rekao je: „Ostvareni ljudi obustavljaju rad. Gledam na mikroplanu kako ljudi koji otvaraju radna mjesta na neki način protestiraju /…/ zauzdavaju svoje ambicije jer vide da će zbog njih biti kažnjeni“. Apsurdnost ove reakcije je u tome što ona potpuno pogrešno tumači situaciju: najveći dio gigantskih svota novca za spašavanje odlazi upravo randovski deregulisanim „divovima“, čiji su „kreativni“ planovi propali i izazvali havariju. Nije da kreativni genijalci sada pomažu običnim lijenim ljudima, nego obični porezni obveznici spašavaju propale „kreativne genijalce“.

Drugi aspekt zaostavštine Margaret Thatcher koji napadaju njeni ljevičarski kritičari jest njen „autoritarni“ model predvodništva, njen nedostatak osjećaja za demokratsku koordinaciju. Ovdje su, međutim, stvari složenije nego što izgledaju. Današnji građanski protesti širom Europe poklapaju se u nizu zahtjeva koji, u samoj svojoj spontanosti i očiglednosti, formiraju neku vrstu „epistemološke prepreke“ pravom suočavanju s tekućom krizom našeg političkog sistema. Oni se praktično doimaju kao popularizirana verzija delezovske politike: ljudi znaju što hoće, mogu to otkriti i formulirati, ali samo kroz kontinuirani osobni angažman i aktivnost. Zato nam je potrebna aktivna participativna demokracija a ne samo predstavnička demokracija s njenim izbornim ritualom koji svake četiri godine prekida biračku pasivnost; potrebna nam je samoorganizacija mnoštva, a ne centralizirana lenjinistička Partija s Vođom, itd.

Upravo ovaj mit o nepredstavničkoj direktnoj samoorganizaciji predstavlja posljednju zamku, najdublju iluziju koja treba da se rasprši, koje se najteže odričemo. Jest, u svakom revolucionarnom procesu postoje ekstatični trenuci grupne solidarnosti kad tisuće, stotine tisuća ljudi okupira javni prostor, kao na trgu Tahrir prije dvije godine. Jest, postoje trenuci intenzivne kolektivne participacije gdje lokalne zajednice debatiraju i odlučuju, kad ljudi žive u nekoj vrsti permanentnog izvanrednog stanja, preuzimaju stvari u svoje ruke, i ne vodi ih nikakav Vođa. Ali takva stanja ne traju dugo i tu „zamor“ nije samo psihološka činjenica, nego kategorija društvene ontologije.

Velika većina ljudi – uključujući i mene – želi biti pasivna i oslanja se na efikasni državni aparat koji garantira glatko funkcioniranje čitavog društvenog aparata, tako da se čovjek može na miru posvetiti svom poslu. Walter Lippmann je napisao u Javnom mnjenju (1922) da masom građana mora upravljati „specijalizirana klasa čiji su interesi širi od lokalnih“ – ova elitna klasa treba biti mašinerija znanja koja zaobilazi osnovni nedostatak demokracije, nedostižni ideal „svekompetentnog građanina“. Tako funkcioniraju naše demokracije – uz naš pristanak: nema nikakve misterije u tome što Lippmann govori, radi se o očiglednoj činjenici; misterija je u tome što, znajući sve ovo, mi i dalje igramo tu igru. Ponašamo se kao da smo slobodni i da slobodno odlučujemo, i ne samo da prihvaćamo nego i zahtijevamo da nam nevidljiva zapovijed (upisana u samu formu naše slobode govora) govori što da radimo i mislimo.

„Ljudi znaju što hoće“ – ne, ne znaju, i ne žele da znaju. Potrebna im je dobra elita, i zato pravi političar ne samo što zastupa narodni interes, nego narod kroz njega otkriva šta „zaista želi“.

Što se tiče molekularnog samoorganizovanog mnoštva nasuprot hijerarhijskom poretku održavanom pozivanjem na karizmatičnog vođu, primijetite ironiju činjenice da je Venecuela, zemlja koju mnogi hvale zbog njenih pokušaja da razvije metode direktne demokracije (lokalni savjeti, kooperative, radnici koji upravljaju tvornicama), istovremeno država čiji je predsednik bio Hugo Chavez, slika i prilika jakog karizmatičnog vođe. Kao da je ovdje na djelu frojdovsko pravilo prijenosa: kako bi pojedinci mogli da „nadiđu svoje interese“, da iskorače iz pasivnosti predstavničke politike i angažiraju se kao direktni politički subjekti, neophodno je pozivanje na vođu, vođu koji im omogućuje da se izvuku iz močvare kao baron Muenchausen, vođu koji „treba znati“ što oni žele. U tom smislu je Alain Badiou nedavno istakao kako horizontalno umrežavanje podriva klasičnog Gospodara, ali istovremeno rađa nove oblike dominacije koji su mnogo jači od klasičnog Gospodara. Njegova teza je da je takvom subjektu potreban Gospodar kako bi se uzdigao iznad „ljudske životinje“ i praktikovao vjernost Istini-Događaju:

„Gospodar je onaj koji pomaže pojedincu da postane subjekat. To jest, ako priznamo da se subjekt rađa iz borbe pojedinca i univerzalnosti, onda je očigledno da je pojedincu potrebna medijacija, pa samim tim i autoritet, kako bi napredovao na tom putu. Mora se obnoviti pozicija gospodara – nije istina da se može bez njega, čak ni, i naročito ne, u perspektivi emancipacije.“

Badiou se ne boji suprotstaviti neophodnu ulogu Gospodara našoj „demokratskoj“ osetljivosti: „Ova glavna funkcija vođe nije spojiva sa dominantnim „demokratskim“ raspoloženjem, i zato sudjelujem u oštroj borbi s tim raspoloženjem (na kraju, mora se početi od ideologije).“

Trebali bi neustrašivo slijediti njegov prijedlog: kako bismo efektivno probudili pojedince iz njihovog dogmatskog „demokratskog drijemeža“, iz njihovog slijepog oslanjanja na institucionalizirane oblike predstavničke demokracije, pozivanje na direktno samoorganiziranje nije dovoljno: potrebna je nova ličnost Gospodara. Sjetimo se čuvenih stihova Rembove A une raison (Jednom razumu):

Jedan udarac tvog prsta po bubnju
oslobađa sve zvukove i započinje novu harmoniju.
Korak od tebe, novi se ljudi dižu i koračaju.
Okreneš glavu: nova ljubav!
Vratiš glavu: – nova ljubav!

Nema ničeg nužno „fašističkog“ u ovim stihovima – vrhunski paradoks političke dinamike jest da je Gospodar potreban da izvuče pojedince iz močvare njihove inercije i da ih motivira u smjeru emancipacijske bitke za slobodu.

Ono što nam je danas potrebno, u toj situaciji, jest Margaret Thatcher ljevice: lider koji će ponoviti njenu gestu u suprotnom smjeru, transformirajući čitavo polje pretpostavki koje dijeli današnja politička elita svih glavnih orijentacija.

www.pescanik.net
 
 
 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.