DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
DVOJBE
 
Migracijski tokovi ovise o stupnju razvoja, a ne o tome ima li zemlja euro ili ne
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 13.01.2019. - 13:51:18
KOMENTAR - Ekonomskom matinejom prošle nedjelje započeo sam seriju «Otvoreno-zatvoreno». Namjera je pokazati da perspektiva otvoreno-zatvoreno može bolje služiti razumijevanju političke i ekonomske stvarnosti od tradicionalne perspektive lijevo-desno. 

I mnogo više od toga; i aktualne ekonomske rasprave o euru mogu se reinterpretirati u kontekstu otvoreno-zatvoreno, koliko uvažavaju karakteristike otvorenosti suvremenog svijeta.

Radikalno desni i radikalno lijevi prerušavaju se u liberale

Mana tradicionalne osi lijevo-desno je u tome što se i lijevi i desni proizvoljno služe idejama političkog i ekonomskog otvaranja i zatvaranja. To otvara vrata konfuziji i manipulaciji; iskrsavaju radikalni desničari koji su za ekonomski liberalizam. Iskaču i radikalni ljevičari koji su jako za slobodu, ali kada je ekonomija u pitanju, najradije bi sve opasali lancima. Ni jedni ni drugi u takvim suprotnostima ne vide problem.

Isto tako je zbunjujuće kada u metrici lijevo-desno na obje strane spektra pronađete ljubitelje državnih moći – vojsku onih koji bi žrtvovali individualne slobode ne bi li makar kratko živjeli u društvu u kojem neki simbol državne moći čvrstom rukom provodi ideje za koje se oni zalažu. Ali, kada instrumenti moći završe u rukama druge strane, oni odjednom postaju protivnici moćne i velike države.

Na primjer, ljevičari bi moćnu državu koja porezima uzima više od pola dohotka bogatim ljudima, no ne bi da ta moćna država opasuje nacionalni teritorij zidom. Korist od metrike otvoreno-zatvoreno sastoji se, dakle, u razotkrivanu skrivenih idejnih odnosa naspram države.

Otvorenaši i zatvorenaši s primjerima

Jedni, otvorenaši, naspram države gaje skepsu. Svjesni su da je država tj. vlast ograničena u svojim moćima i falična u prakticiranju te moći. Znaju da se u pozadini neke državne akcije često ne nalazi neki dugo brušeni javni interes, već se glavno pogonsko gorivo svodi na privatni interes. Prostor javnoga je tu da osigura lovu i služi kao podloga za odabir target skupina za PR.

Drugi, zatvorenaši, gaje vjeru u moći aktivne države. Za njih je svijet jednostavan i linearan. Na primjer, ako želiš pravdu, uzmi bogatima barem 70%. Ova nova mlada zvijezda američkih demokrata Alexandria Ocasio-Cortez uspinje se na ljestvicama političkog rejtinga promovirajući takva deja vu rješenja (tko se još sjeća Francoisa Hollandea koji je zagovarao isto, pa pukao?).

Prijedlog o porezu na dohodak od 70% trebao bi prvo biti označen kao prijedlog na tragu zatvorenog društva, a tek onda kao radikalno lijevi. Naime, da biste nekome uzeli 70% od onoga što zaradi povrh nekoga iznosa, morate tu osobu odnosno njen dohodak silom zadržati u zemlji. Pretpostavka je da možete izgraditi neku vrstu gadne regulatorne prisile, zida, jer ne postoji normalan čovjek koji je spreman državi prepustiti 70% od onoga što zaradi osim ako nije Warren Buffet pa ima dovoljno milijardi da s nekoliko njih može neosjetno kupovati društvenu prihvaćenost kada poziva vladu da ga jače oporezuje (to je bilo u vrijeme krize).

Ako u naoko pravedničkim zahtjevima za visokim oporezivanjem bogatih ili «bogatih» primarno gledamo ideju zatvorenosti, nameće se pitanje postoji li uopće suštinska razlika između nevidljivog regulatornog zida skrivenog u idejama Ocasio-Cortez, i već pomalo dosadnog Trumpovog zida na granici s Meksikom? Već vidim ljevičare kako luduju: koliko nečiji um mora biti pokvaren da regulatorne zidove, čiji je cilj uspostaviti pravedno oporezivanje, usporedi sa zidovima čiji je cilj zaustaviti napaćene ljude u potrazi za boljim životom?

Porez od 70% može se činiti «temom vrijednom rasprave» sve dok se uvažava pravednička motivacija i dobre namjere («iz tih poreza osigurat ćemo novac za dječje vrtiće i zdravstvo»), odnosno dok se ne shvati da bi ljude trebalo vezati lancima za državu da bi se takav porez mogao implementirati. Piketty je pametan lik i bio je svjestan problema prisile koja je nužna da bi se mogao uvesti porez od 70% još dok je pisao Kapital u XXI stoljeću (2014). Zato se “dosjetio” nemogućeg rješenja: globalna vlast će koordinirati porezne politike tako da bogati nemaju kamo uteći!

Vjerojatno ne postoji perverznija ideja o zidu – svjetskom zidu. Zemlja kao svemirski zatvor; planeta unificirane porezne torture, bez oaze u koju bi se neki krivac – “bogataš” mogao sakriti, osim ako u potpunosti ne odustane od takve civilizacije. Uvertira je to da neka sveprisutna informatička vlast jednoga dana i onima manje bogatima uzme većinu rezultata stvaranja. A to nije SF nego testirana stvarnost iz pred-informacijskog doba naše zemlje; sjećamo se kako je ova država (Hrvatska) do pred samo nekoliko godina one s plaćama preko 8-9 tisuća kuna mjesečno smatrala dovoljno bogatima da uđu u najviši porezni razred. To je bilo, nema druge riječi – suludo.

Inače nemam puno razumijevanja za libertarijanske fantazmagorije jer i one pate od pojednostavljenja i linearnosti. Ali, u ovom slučaju dobro će doći jedna ilustracija kvalitetne libertarijanske intuicije.

Vjerojatno ne treba posebno isticati što politička ikona američkog libertarijanizma Ron Paul misli o stopi poreza na dohodak od 70%, ali je važno istaknuti što misli o Trumpovom zidu. Bez obzira što mu stav nije do kraja artikuliran, jer ne otkriva kako se to otklanjaju motivi za preseljenje u SAD, intuicija je jasna: Paul se protivi Trumpovom zidu, jer ne voli zidove i ne želi da zidovi dijele ljude. Liberalizam, eto, čovjeku ponekad pruži i neke korisne intuicije, pa bude konzistentan.

Novac, euro i zidovi

Središnja tema ovoga teksta su primjeri primjene logike otvoreno-zatvoreno na važne ekonomiske i političke teme današnjice. Jedna takva primjena se može pronaći u aktualnim dilemama monetarne politike i politike tečaja. Samo, ovdje je upliv otvorenog-zatvorenog mnogo benigniji, mogli bismo reći tehnički; gledat ćemo kako se rasprava o euru može reinterpretirati uz pomoć skrivenih pretpostavki o tome koliko je gospodarstvo otvoreno.

Opet neće biti na prvu i jednostavno: nije riječ o tome da se zagovor za euro u Hrvatskoj može izjednačiti sa zagovaranjem otvorenosti, a protiv eura sa zagovaranjem zatvorenosti. Uvijek treba imati na umu da su pretpostavke realizacije nekog programa ili ideje važnije od namjere. Stoga u zagovorima za ili protiv eura tek treba otkriti u čemu ima više pretpostavki o otvorenosti ili zatvorenosti.

Javna rasprava tek počinje. Proteklih dana javnosti su ponuđena dva važna teksta o uvođenju eura koja možemo ocijeniti  kroz prizmu otvoreno-zatvoreno.
Jedan je tekst Maruške Vizek, direktorice Ekonomskog instituta Zagreb, objavljen na Tportalu. Taj tekst upozorava da, kada udari recesija, slijedi smanjivanje zaposlenosti, plaća i iseljavanje, osim ako zemlja nema mogućnost puštanja tečaja (da padne – da domaća valuta izgubi vrijednosti). Slabija domaća valuta pospješuje izvoz i destimulira uvoz: «Onog trenutka kada usvojimo euro, takvih brzopoteznih i bezbolnih mehanizama izvlačenja gospodarstva iz recesije više neće biti”. Vizek pritom podsjeća na deprecijaciju kune u zadnjem kvartalu 2008. i prvom kvartalu 2009. (približno sa 7,1 na 7,45 kuna za euro), iako ta deprecijacija (kao ni ona mnogo veća, ranija iz 1997.-2000.), po svim do sada poznatim rezultatima nije pomogla ublažavanju recesije.

Drugi važan tekst objavio je Vladimir Arčabić s Ekonomskog fakulteta Zagreb na portalu Ideje.hr. Upozorio je na usku korelaciju ekonomskih kretanja u Hrvatskoj i inozemstvu u kratkom roku. To je važno, jer koristi od monetarne unije mogu postojati samo ako su ekonomski ciklusi korelirani. U tom slučaju, Europska središnja banka će mijenjati svoju politiku onako kako nama odgovara. Arčabić zaključuje: «Zbog toga bi uvođenje eura i prihvaćanje monetarne politike Europske središnje banke imalo relativno niske troškove za Hrvatsku u pogledu sličnosti cikličkih kretanja BDP-a i nezaposlenosti.»

Arčabić, dakle, uz pomoć brojki pokazuje da bi se u euro području likvidnost i kamatne stope kretali na način koji bi hrvatskom gospodarstvu u pogledu stabilnosti ukupne potražnje koristio mnogo više nego kada bismo spomenutim veličinama manipulirali sami (kao do sada).

Da bi se odigrao scenarij koji zaziva Vizek – da slabija valuta toliko potakne neto izvoz da sve to premaši troškove takve operacije – mnogo bi pretpostavki trebalo biti zadovoljeno: (1) inozemna potražnja za našim izvozom trebala bi biti veoma cjenovno osjetljiva tako da se izvoz može potaknuti nižim cijenama u eurima i kada je vani recesija, (2) skuplji energenti koje dobrim dijelom uvozimo ne bi poništili povećane marže izvoznika, a cijene općenito ne bi reagirale toliko značajno da ponište dio ili sav pad tečaja, (3) pad nominalne vrijednosti kune ne bi pokrenuo suprotne pro-recesijske učinke zbog rasta koeficijenata zaduženosti svih koji su zaduženi u inozemstvu ili u zemlji uz valutnu klauzulu, a prihode imaju u domaćoj valuti, (4) pad nominalne vrijednosti kune ne bi imao nikakav utjecaj na rast nominalnih kamatnih stopa, (5) pad nominalne vrijednosti  kune ne bi naveo donositelje odluka na supstituciju domaće valute stranom i ta supstitucija ne bi pokrenula domino efekte zatvaranja valutnih pozicija s moguće pro-recesijskim efektima, (6) skuplje tehnologije koje sami nismo u stanju proizvesti (a takve su gotovo sve nove i pametne) ne bi usporile tehnološki napredak, i zadnje ali ne i najmanje važno, (7) radnici bi pristali na makar privremen pad kupovne moći u stranoj valuti.

Da bi rad, koji nakon pada vrijednosti domaće valute postaje relativno jeftiniji nego u inozemstvu dovoljno dugo ostao relativno jeftin, njegovi vlasnici – radnici, moraju: (a) pristati na pad realnih plaća vjerujući da je to samo privremeno i (b) odlučiti da nastave raditi jednakim ili povećanim intenzitetom, uz realno manje plaće. Drugim riječima, radnici u periodu nižih plaća ne smiju migrirati tamo gdje bi realne plaće nakon pada vrijednosti valute bile još više (relativno) veće.
Rasprava je otvorena i neće se tako skoro zaključiti. Za sada je važno uočiti da je neophodno pretpostaviti razmjerno velik stupanj zatvorenosti društva da bi se povjerovalo u to da najbolji radnici neće otići te da će ostati ovdje dovoljno dugo dok ekonomija uz slabiji tečaj (eventualno!) pronađe odgovor na recesiju. S druge strane,

Arčabićev rezultat (a on samo potvrđuje mnoštvo istih takvih ranijih rezultata) koordiniranosti poslovnih ciklusa polazi od postojeće otvorenosti, i na toj, realnoj osnovi pokušava zaključiti nešto o tome kakva nama monetarna politika odgovara.

Vrednovanje rasprava o euru kroz perspektivu otvoreno-zatvoreno otkriva i jedan paradoks: ima jedna ekonomska teorija koja bi prevenirala emigraciju slabijom valutom, jer očekuje da bi jeftiniji rad bio dobar za zadržavanje poslova u zemlji, ali je problem u tome što relativno jeftiniji rad potiče iseljavanje. To jest potencijalni paradoks u svijetu (jako) mobilnih ljudi. Stoga imamo jedno čisto empirijsko pitanje: koliko su ljudi stvarno danas mobilni? Znamo već da su jako mobilni, pa se postavlja pitanje zašto se olakšana emigracija povezuje s pričom o euru, kada je emigracija stvarnost koja ima veze s EU, a ne s eurom? Migracijski tokovi zavise o dostignutom stupnju razvitka u EU, a ne o tome ima li zemlja euro ili ne. Emigraciju su imale ili imaju sve članice EU koje imaju fleksibilan tečaj i domaću monetarnu politiku koje unazad 10 godina nisu prestigle prag od 70% realnog dohotka u odnosu na EU prosjek. Relativne cijene prijevoza, informacija i pronalaženja posla tako su radikalno pale u digitalno doba da je rad prema nekim karakteristikama postao mobilniji od kapitala u EU. To je stvarnost u svjetlu koje treba vrednovati i ekonomske teorije.

Otvoreno-zatvoreno, nastavak: uoči europskih izbora

Primijetili ste da konceptualni okvir otvoreno-zatvoreno pokušavam primijeniti na aktualne događaje i javne rasprave. Društvo proizvodi toliko bitnih događaja i rasprava da ne stignem sve. U ovom tekstu propuštam možda najzanimljiviji dio: kako ove nove fenomene anti-establišment, anti-EU i, sveukupno gledano, anti-svašta pokreta, u čemu anti-migrantski dio predstavlja najširi zajednički nazivnik, pokušati ocijeniti uz pomoć osi otvoreno-zatvoreno. Stvari se više ne povezuju na jednostavne, linearne načine. Sve je puno paradoksa, mnogo zanimljivijih od ovih koje možemo ponuditi mi, ekonomisti.

Velike paradokse koje će otkriti perspektiva otvoreno-zatvoreno slutim u ovim anti-svašta pokretima koji su se pred europske izbore počeli naveliko okupljati po Europi, ne bi li definirali neku zajedničku platformu. Salvini (Lega, Italija) je bio kod Kaczynskog (Pravo i pravda, Poljska). I ovi benigniji populisti se okupljaju, pa mi se čini da će, putujući po Europi, pomalo upoznati tu Europu. Na kraju, nisu baš svi protiv Europe, više su protiv “ovakve Europe” (što god to značilo) i za glasove, radna mjesta u političkom sektoru i protiv uljeza iz Afrike, dok im moralna panika protiv najezde na granicama donosi izglede za poneki glas na izborima.

Tako se i naš Ivan Vilibor Sinčić na ovoj slici jako zagledao družeći se s međunarodnom anti-sve ekipom kod di Maia iz Cinque Stelle. Desilo se to netom nakon što je ovaj (inače potpredsjednik koalicijske talijanske vlade), zajedno s premijerom Conteom, u dugim noćnim pregovorima s koalicijskim partnerima iz Lege od Salvinija (koji je njihov Božinović) uspio isposlovati nevjerojatnu koncesiju. S nekog broda punog izbjeglica koji tjednima pluta u talijanskim vodama neće se primiti nula, nego čak deset izbjeglica. Deset! Da se čovjek rasplače od sreće. Je li to politički paradoks ili nije, ocijenite sami. Zatvoreno.

Za razliku od krajnje desnih populista tipa Lega koji imaju jasnu boju, okus i miris (oni su 100% za zatvoreno), ovi anti-sve populisti, čiji je jedini program da slabo razumiju svijet oko sebe, predodređeni su za paradokse. Paradoksi u politici? U tome, doista, nema ništa novo. No, o tome više neki drugi put.

http://arhivanalitika.hr/blog/otvoreno-zatvoreno-ii-gdje-je-euro-u-ovoj-perspektivi/