SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
NEKAD I SAD
 
Milane, Vinkovci više nisu oni iz 80-ih, ali...
Autor/izvor: Miroslav Flego
Datum objave: 30.05.2018. - 21:22:00
Zadnja izmjena: 31.05.2018. - 08:56:30
KOLUMNA - Ugledni hrvatski književnik srednje generacije Milan Maćešić prošetao je ovih dana Vinkovcima, gradom u kojemu je, iako je iz susjedne Privlake, proveo mladost i ostao vezan čestim dolascima i boravcima, zamijetio kako to više nije onaj grad kakvim ga pamti iz 80-ih.

U pravu je jer puno se toga promijenilo u najstarijem europskom gradu od vremena kada je nekoliko desetljeća mlađi imao sasvim drukčije interese nego danas, ali, ako sam ga dobro shvatio, njemu najviše nedostaje onog posebnog vinkovačkog štiha po kojemu su Vinkovci bili poznati ne samo u Slavoniji već i šire pa i u, danas nekim, susjednim državama.

Ako je uvaženi književnik poželio posjetiti nekada kultne vinkovačke birtije (da, upravo tako, to su bile birtije) poput "Kod Ize" preko puta kazališta, naći će se u blještavoj pizzeriji, pa kada ljut i razočaran krene u nedaleku Gradsku knjižnicu i Veliko kino kraj nje, naći će u mračnom dijelu Zvonimirove veliku rupu za koju nas lokalni političari već godinama (uglavnom uoči izbora) uvjeravaju kako će biti velebni Hrvatski dom. Knjižnica i kino su uništeni topničkim projektilima ispaljenim iz Mirkovaca upravo nekako ovih dana prije 25 godina. Uzalud će nastaviti dalje do "PIK-ovog podruma" omljenog svratišta Vinkovčana jer ni njega nema, ali nisu ga uništili Mirkovčani, već cijela zgrada "zvrlji" prazna, na milost i nemilost lokalnih beskućnika, jer nisu riješeni imovinski odnosi jer se, kako se priča, vlasnici, a njih je puno, ne mogu se dogovoriti tko će koga isplatiti.

Ne znam sviđa li se prijatelju Maćešiću naš korzo kojega su gradski birokrati, tko zna zašto, preimenovali u pješačku zonu, ali i tu je sigurno vidio puno promjena jer u naše vrijeme, prijatelju, govorim o 80-ima, ovdje nije bio ni jedan kafić (osim Cicibana) sve su bile trgovine, a danas su osim nekoliko trgovina, sve kafići s terasama. Naravno, tu nema živopisnih pojava kao što je Satan Panonski, ali on je već 24 godine mrtav, a čini se da je mrtva i njegova subkultura, njegov punk glazbeni i tekstovni izričaj i danas nitko nema petlje sebe rezati žiletom samo da bi pokazao drugima kakvim smo zlom okruženi, kako je sam objašnjavao svoju morbidnu, nekome, i brutalnu poetiku.

Nema u gradu ni grafita kao 80-ih i danas ih možemo vidjeti tek na nekim mjestima, poput dvorišta Tehnološkog parka gdje za Vinkovačke jeseni najbolji hrvatski street-risači ukrase unutrašnjost dvorišne ograde. Street-umjetnik blizak navijačkoj skupini Ultrasi marljivo oslikava javne prostore pa tako i zgrade u naselju Lapovci, ali i oni su uklonjeni kada su, uz pomoć EU novca, postavljene nove energetski učinkovite fasade. Gradska legenda kaže kako Ultrasi pristojno ponude vlasniku kakve svježe obojene zidane ograde da će, besplatno uz koju bocu Coca-Cole, oslikati zid simbolima i likovima Ultrasa.

Ako pristane, dobije lijepo oslikan zid, ali ako ne, nacrtaju mu veliko U s križićem unutra. Moj prvi susjed nije pristao pa ima U s križićem, a drugi susjed je pristao i ima lijepo nacrtanu zastavu i natpis Ultrasi. Moj zid je ostao neoslikan, ali to više mogu zahvaliti sinovljenim vezama s Ultrasima. Eto, tako ti je to, moj Milane, danas u Vinkovcima što se tiče grafita, ali i puno toga drugoga što smo 80-ih imali i čime se ponosimo i danas, vjerujem s pravom.

Danas Vinkovci svoj imidž baziraju na, kako je utvrdio naš uvaženi arheolog i istraživač Aleksandar Durman, znanstveno dokazanoj istini da su najstarije naselje u Europi s kontinuitetom življenja od preko 8 000 godina.

Točno je, prijatelju, nema "u gradu", kako mi Vinkovčani kažemo za izlazak iz kuće, nekih tebi dragih prijatelja ili poznanika jer ili su mrtvi ili su, kako kažeš, postali obiteljski ljudi, ali uvjeravam te da i danas s istim zadovoljstvom i ushićenjem kao kakav mladac (a nekad sam bio i to) prošetam korzom, kao i 80-ih, ali sve rjeđe poželim svratiti u neko od okupljališta ne zato što nema dobrih (Saloon i koncert u njemu me oduševio na Vinkovačkim jesenima i vratio vjeru da za Vinkovce nije sve izgubljeno) već zato što više volim ovako kao sada, pijuckati šljivovicu i pisati kako je nekada bilo.

A i ne moram se nikuda vratiti već samo premjestiti na dvosjed.