SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
ZBIRKA PRIČA
 
Minimalizam dijaloga i gustoća jeze
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 14.04.2019. - 16:26:00
Zadnja izmjena: 14.04.2019. - 16:28:00
ZAGREB - U izdanju naklade OceanMore izašao je još jedan prepoznati biser urednice Gordane Farkaš Sfeci. Ovaj put, riječ je o zbirci kratkih priča Damira Karakaša, ''Proslava''.

Kako OceanMore ima samo birane autore, tako i Farkaš Sfeci ne odstupa od zacrtane književne izbirljivosti i kvalitete. Stoga, nisam ni sumnjao da će uranjanje u Karakaševu zbirku biti snažan emocionalni doživljaj razarajuće snage. Karakaš, poznat po dosljednosti svoga izričaja, već samim početkom uvlači čitatelja svojom poetikom u neko vrijeme rata, težinu i neizvjesnost čekanja. I zvučalo bi tek prostodušno da samo tako ovlaš dotaknemo tu zbirku jada, memljiva ozračja, straha, ljubavi i gladi.

Podijeljena na četiri dijela: Kuća, Psi, Proslava i Otac, tek prividno tematski odvojene, priče su zatvoreni krug jedne obiteljske sage od rata do rata, od ljubavi do gladi, od kiša do kiša, od života do života. Karakaš je težak u toj poeziji svojih rečenica koje zadivljuju analogijom i metaforom. Usporene radnje, gotovo žrtvovane da bi postigao neslućeno prodiranje u ljudsku empatiju i razumijevanje oporog doba kad je život bio vrijedan korice kruha i kratak koliko i put do bezdana na planini. Kuća - kao nešto sveto što nagriza rat i uništava obitelji. Strah od otkrivanja i toplina doma kojem svako ljudsko biće teži.

Psi – kao psi života, bezuvjetne poslušnosti i poniznosti pred vlašću što nagriza svaki unutrašnji i vanjski mir. I uvijek su bile vlasti, propisi i čežnje iz kojih je čovjek nadilazio svoje okvire u težnji da se nastavi, oplemeni, osjemeni za vazda. Proslava – čista ljubav koja zaboravlja na rat, tragediju, krv koja tek u tragovima zasuzi odjeću ostavljajući trag svoje stravičnosti.

Tek jedno malo slovo na kapi djece otkriva vrijeme i teror koji će tek uslijediti nakon ''proslave'' koja svakome ponaosob donosi ispunjenje i male velike katarze bitne za povijest ili tek tijek sudbine male i nepoznate, svijetu nebitne obitelji. Otac – kao književni kroše ovog životnog usporenog filma u kojem je radnja tek esencija oko koje se stvara ozračje mučno od gladi i neosjetljiva vremena što odnosi djecu i guta starčad. 

Otac od oca, krug od kruga, jad od jada, strava od strave, korak od koraka, sjena u sjeni. Sve kao da nije i ne postoji, a jest. Minimalizam dijaloga i gustoća jeze koja raste svakom riječju i gomila se na kraju rečenice u lavu što čeka onaj posljednji trenutak uz koji ćemo zaplakati ne zbog Karakaša već zbog poistovjećivanja s vremenom zbog kojeg smo sretni da nas ne reducira u sadašnjosti. Od rata do vlasti, od ljubavi do gladi brzo se prolazi kroz štivo, a teško, gotovo nikako ne zaboravlja. Nije to knjiga za filmove ili uprizorenja u kazalištu, ovo je poetska ispovijed nas samih.

Težina koju usisavate u trenu u sebe, a potom ju iskašljavate promišljajući o svakoj križnoj postaji ove obitelji bogate dramatikom u kojoj kobac sudbine vječito leti nad vama i vreba. Karakaš je ponovno poklonio čitateljskom svijetu snagu za koju trebaju suze, dubinu za koju trebaju znoj i bore, otkrivenje za koje treba krvariti kroz guste crne lasi što se rijede u sijede.

Razumjeti, kao što se razumije poezija, a čitati kao što se čita mudrošću života, ili uči kroz padove u prvim koracima.