SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
UZ IZBORE
 
Na starima svijet ostaje
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 22.12.2019. - 10:48:03
KOMENTAR - Kada nastupe ova kratkotrajna relaksirajuća razdoblja izborne šutnje, do mozga nam dopre sva ljepota značenja stare narodne poslovice „šutnja je zlato“. 

Oslobođeni ispraznih političkih fraza koje nas pogode ili okrznu neumornim posredovanjem medija, u subotnja i nedjeljna jutra izborne šutnje plutamo slobodni – olakšani za dvadesetak kila gluposti koje su nam do jučer svaljivali na glavu, a da nas ništa nisu pitali. Tako rasterećeni, lebdimo na kavu, plac, ili nedajbože prema biračkome mjestu.

Bijeg pod okrilje finskih ministrica i frizure Borisa Johnsona

Neki moji prijatelji – bjegunci iz lokalne stvarnosti – ulažu ogromnu energiju u pronalaženje alternativnih političkih bitaka koje nemaju veze s lokalnom močvarom. Gorljivo dokazuju kako je Boris Johnson politički genij ili kreten, o Trumpu se isto tako revno spore, a u zadnje ih vrijeme strahovito uzrujavaju i novopečene finske ministrice koje su u sklopu programa „s faksa na posao“ preuzele tamošnju vladu, ne bi li uvele 24-satni radni tjedan radi redovitijeg dojenja i ljudskog razvoja svojih beba. Količina vremena i energije koje moji prijatelji ulažu u svoje internacionalne retoričko-političke bitke, bez obzira brane li stranu „za“ ili „protiv“ nekoga ili nečega u dalekoj zemlji, obrnuto je proporcionalna nadi i pažnji koje polažu na lokalni politički igrokaz. Promatraju ga s, blago rečeno, podozrenjem.

Gajim veliku simpatiju za tu njihovu obrnutu proporcionalnost: ovdje doista nema ničega vrijednog pažnje. Unatoč tome, nemam ni trunke razumijevanja za tu neobičnu navadu mojih prijatelja koji žustro odabiru stranu u nekoj međunarodnoj političkoj ili ideološkoj bitci, i gorljivo ju brane kao da o tome zavisi i njihov život. Kao da oni izlaze na birališta u Tampereu ili Obanu!
Ne shvaćam to navijačko uživljavanje u finske i britanske političke bitke, jer i da sam zadrti ljevičar (što nisam), Boris Johnson bi mi bio politički genij, i da sam zadrti desničar (što nisam), finske djevojke u ministarskim foteljama bile bi mi strašno simpatične; svi su oni, barem s ove sigurne udaljenosti, u usporedbi s lokalnim političkim fenomenima, u najmanju ruku, nešto poput reinkarnacija Thatcher, Reagana, Kohla ili Willyja Brandta, Mitteranda – birajte usporedbu kako vam drago prema političkim uvjerenjima.

Kod kuće je dosadno

No, činjenica jest: ovdje se nakon svake kampanje pokaže da je novo ili drugačije najrjeđa pojava na hrvatskom političkom nebu. Čak i kada se netko okiti pridjevom „novo“, da li zbog lica, retorike ili vica, časkom se pokaže kako je opet riječ o starom vinu u novim bocama. Najčešće se radi o nekoj prepakiranoj ideji koja se svodi na pitanja kome i kako u javnom sektoru pogodovati, za koja se radna mjesta ogrebati, kako još više domaćeg ili europskog novca poreznih obveznika potrošiti. OK, reći ćete, pa to i jest bit politike, ali pritom ćete zaboraviti da to ipak ne može biti cijela priča.
Jer, država nije isto što i društvo; u politici bi nas prije svega trebalo zanimati kako oblikovati društvo. A država je pritom samo instrument.
Društvo čine ljudi koji rade razne stvari. Ljudi koji čine društvo mnogo su brojniji i raznolikiji (a većim dijelom i produktivniji) od ljudi koji izravno ili neizravno čine javni sektor. Potonji se sastoje od zaposlenih u javnom sektoru, nezaposlenih, potrebitih, umirovljenika … I pravi zaplet počinje kada zbrojimo sve one koji izravno ili neizravno zavise o proračunima i državnim poduzećima, ili karijerno atakiraju na njihove rashodne stavke; dolazimo do strašne brojke od oko dva milijuna ljudi koji žive svoje živote u Hrvatskoj u dubokoj simbiozi s javnim sektorom. A to je uvjerljiva većina biračkoga tijela. Osobito onoga dijela koji redovito izlazi na izbore.

Sve inačice eskapizma

Prema tome, nisu naši političari gluplji ili manje kreativni od britanskih i finskih kolega im. Ti „naši ljudi“, čiji je posao u demokraciji aktivirati i rezonirati stavove birača, samo rade svoj posao: tri četvrtine svoje pažnje usmjeravaju na različite segmente hobotničarski raširene javnosektorske Hrvatske. Hrvatska je to koja je preokupirana pitanjima preraspodjele, a ne proizvodnje; ujednačavanja, a ne izdvajanja; primanja, a ne davanja.

I tako, mnogi se moji prijatelji, nakon što su osvijeste ovu tužnu činjenicu, opredjeljuju za različite oblike eskapizma (na koje, usput rečeno, i sam nisam imun).
Inačice su razne: od blažih oblika kao što je prosipanje cinizma na društvenim mrežama i druženjima do radikalnih oblika kao što je emigracija. Između se smješta cijeli spektar strategija društvenog preživljavanja u ambijentu koji se u optimističnoj varijanti može označiti „neresponsivnim“ („ovdje nema nikoga tko bi reflektirao moje političke stavove“), a u realno-pesimističnoj „opakim“ („samo čekam kada će na vlast doći netko tko će se početi baviti otimanjem“). Ljudi na takve strateške postavke reagiraju različitim taktikama koje zauzimaju cijeli spektar operativnih životnih navika – od posvećivanja života mlaćenju para ili nekom plemenitom zanimanju („sretan je tko može“), preko uživanja u hobijima, djeci, unucima i tzv. malim životnim stvarima („jednom se živi“), sve do povlačenja u različite oblike utočišta („život je na selu, ili pak među knjigama“).

Ima li (ipak) nade?

Što je zajedničko spomenutim strategijama i taktikama? Stav da nema nade. Zajednički je stav da su korijeni javnosektorske Hrvatske toliko duboki (i demokratski učvršćeni te prema tome nepromjenjivi), tako da nas u budućnosti čekaju samo varijacije na temu, a ne promjene.

Protekla desetljeća govore u prilog tom stavu. I demografske projekcije govore tome u prilog, jer javnosektorska Hrvatska bujat će neminovnošću demografske mašine u kojoj će udjel mladih padati, a udjel starih i potrebitih rasti. Doista depresivno… No, je li baš tako? Treba li ovaj nedjeljni Partybreaker završiti na ovome mjestu, jer se spomenutoj depresiji nema što za dodati?

Među mojim prijateljima (a već vam je jasno da imena skrivam kao svaki dobar novinar svoje izvore, pa vam je jasno i da kradem njihove ideje), dakle, među mojim prijateljima ima jedan koji je uvjeren da priča tek počinje. Zašto? Kako?

Zapitajte se tko čini daleko najveći dio javnosektorske Hrvatske, a ujedno i aktivnoga biračkog tijela, i čija će se relativna važnost za politički život ove zemlje u budućnosti samo povećavati. Naravno, pogodili ste: to su umirovljenici.

Na starima svijet ostaje

Kako umirovljenička populacija može postati katalizator pozitivnih društvenih promjena i novog ciklusa modernizacije Hrvatske? Do sada su se hrvatski umirovljenici čvrsto svrstavali u plavi ili crveni blok poklanjajući svoj glas na temelju historijsko-svjetonazorskog trlababalan (ustaše i partizani) i na temelju nešto sitno izmijenjenih formula za izračun mirovina i povremenih širokorukaških dodataka začinjenih idejom o „pravednosti“. Pri tome su se mirili s time da njihov udjel u kolaču za preraspodjelu ne može rasti s obzirom na neizbježan dugoročni rast broja primatelja mirovina. Demografija. Starenje.

Doista nema nikakve nužnosti da bi se u budućnosti to moglo promijeniti. Naprotiv, možda je nastavak pasivne političke uloge naših umirovljenika najvjerojatniji scenarij.

Ipak …

Kroz 2-3 izborna ciklusa, neizbježna generacijska rotacija u populaciji umirovljenika smanjit će udjel slabo obrazovanih i ljudi koji su značajan dio života proveli na selu. Povećat će se udjel bolje obrazovanih koji su život proveli u gradovima. Do 2030. gotovo svi umirovljenici rutinski će koristiti Internet i društvene mreže (s Facebooka smo već otjerali mlade), a tada će im se u većem broju početi priključivati i moja generacija rođena 60-ih. Za sve nas, i one starije od nas, pitanje zadovoljstva crkavicom od prosječne mirovine koja trenutačno iznosi 2,500 kuna postat će urgentno. Drugi stup neće bitno popraviti situaciju do iza 2040., a i kasnije neće donijeti baš obilan ručak.

No, za razliku od prethodnih generacija usmjerenih na vjerovanje u autoritet države i beskonačnu dubinu proračunskih džepova (što je dovodilo do zadovoljstva mrvicama i pristanak uz svjetonazorske crveno-crne manipulacije), u tim novim generacijama umirovljenika naglo će rasti udjel onih koji shvaćaju elementarne ekonomske zakonitosti.
Zamislimo da se toj hipotetičkoj budućoj populaciji postavi jednostavno pitanje: kako oko 2035.-2038. doći do realno dva puta većih mirovina, kao da danas prosječna mirovina iznosi 5,000 kuna? Malo je vjerojatno da će većina odgovoriti sa „podignite mirovinski doprinos s 15% na 30% našoj djeci!“. Jer, ta će većina biti dovoljno ekonomski pismena da znade kako djece koja bi to platila nema, ili će suočena s takvim nametima u još većemu broju nestati – tek tada će djeca pobjeći preko granice glavom bez obzira, i ostaviti nas bez novca i tako nužne emotivne pažnje!

U toj novoj umirovljeničkoj većini, opinion makeri bit će oni koji razumiju kako doći do prosječne penzije koja bi bila ekvivalent današnjih 5,000 kuna: ključ je u rastu plaća, a ključ za rast plaća je u rastu produktivnosti; ključ za rast produktivnosti su investicije, a ključ za investicije su funkcionalna, efikasna država i dobri poduzetnici koji ostvaruju visoke povrate na ulaganja. Takozvane reforme koje bi trebale pospješiti ovaj proces u srcu su interesa sadašnjih i budućih umirovljenika!

To je ta jednostavna razvojna logika koja ruši sve one naslijeđene tlapnje o sukobima rada i kapitala i otvara vrata nade u neku bolju budućnost, pa makar ta budućnost značila tek – bolju starost.

Znam, reći ćete – lupam bez veze, pogodila me šutnja; bolje bi mi bilo da sam otišao na plac ili na kavu, nedjelja je, ohani Šonje, ne troši vrijeme na utopije i timarenje mrtvog konja. Možda ste u pravu. Ali, ako dovoljno duboko razmislite, u ovoj priči ima nešto. Ako ništa drugo, ta priča je zadnja nada. Ona je i trend. Moguće je, doduše, da se trend sporo razvije, toliko sporo da će nada zakasniti – doći presporo da se bilo što promijeni na vrijeme. Ali, i ako bude tako, znamo da će biti tako jer ste vjerovali da će vam neki budući Plenkovići ili Milanovići “fino podesiti” formulu za izračun mirovina ili “pravedno” udijeliti kakav mirovinski “dodatak”, jer ćete za tih svojih i dalje realnih 2,500 u današnjim kunama ići lobirati nekom novom predsjedniku ili predsjednici, ali ne više u vilu na Pantovčak, nego u kućicu na Kozari bok, jer za više od toga neće biti para.

U svakom slučaju, umirovljenici rođeni 50-ih i 60-ih su „name of the (ultimate) game“ za ovu zemlju – odlučujući jezičac na vagi budućih izbora. Vidjet ćemo. Samo je jedno sigurno: na starima svijet ostaje!

https://arhivanalitika.hr/blog/povodom-izbora-na-starima-svijet-ostaje/