SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
REPOVI IZ 90-ih
 
Nema pravde za tajkune
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 31.05.2015. - 20:08:28
KOLUMNA - Odmalena mi govore da sam naivan. Mnogima vjerujem što ne bih trebao, oduševljava me iluzionist Dynamo, vjerujem u dobrotu ljudi i u pravednost.
Godinama sam mislio da će jednom doći taj dan kada će Hrvatska iskoristiti sve svoje potencijale i postati malom Švicarskom. Onda, kad sam uvidio glasačku logiku građana, pa i mojih najbližih, uvidio sam da smo naivci i da vjerojatno potječemo iz Hlebina. Prije koji dan na osam godina zatvora nepravomoćno osuđen je hrvatski tajkun Gucić u odsutnosti. Adresa nepoznata, suđenje trajalo 15 godina, tip se nakrao para i obavio jedno od uspješnijih ratnih profiterstava.

Srećom, bivši predsjednik Josipović, osim šalica za kavu, ostavio nam je i dobar zakon i ustav o nezastarijevanju ratnog profiterstva. Imamo zakon i ustav, no nemamo profitere u zatvorima. Od svih profitera osuđeni su tek Gucić i Sanader. Eno, Vidoševića maltene pustili na slobodu. Devedesetih smo se klanjali tim skorojevićima, divili se njihovoj zlatnoj mladeži koja je tulumarila po Zagrebu, pozivali ih na humanitarne večeri i pljeskali Tuđmanovoj logici o dvjesto bogatih obitelji u Hrvatskoj. Sad imamo opustošena poduzeća u pretvorbi i tristotinjak tisuća izgubljenih radnih mjesta.

U tome predvodi Kutle. Negdje s dolaskom Račana na vlast krenula je istraga o pretvorbama u 2911 poduzeća. Obrađeno ih je bilo tek pedesetak posto i u toj polovici u 95% slučajeva pronađene su više ili manje nepravilnosti. Onda je došlo do smjene vlasti taman kad su na red za provjeru došle Zagrebačka i Privredna banka no vrlo brzo se odustalo od svega i sad imamo tajkune pravednike koji krstare svijetom dok naivni narod krpa kraj s krajem. Dugotrajan proces u slučaju Gucić, odbjegli Kutle i ne istraživanje prvih milijuna naših suvremenih tajkuna jasno nam ukazuju na to da ćemo i nadalje imati ''svete krave'' u gospodarskom kriminalu.

Gotovo da i ne smiješ spomenuti nikog jer ćeš u ovoj državi biti veći lopov ako zamračiš 100 kuna nego ako skriješ milijune u nekoj stranoj banci. Ako se do sad i tražio izgovor o nemogućnosti istrage zbog bankarskih tajni, skorašnje skidanje tajni i otkrivanje milijunaša s luksemburških salaša mogao bi razjasniti mnoga pitanja o podrijetlu imovine i ratnom profiterstvu u Hrvata. Dok bogati prosvjeduju ''u ime'' siromašnog i obespravljenog puka na Markovom trgu, trag istine provlači se kroz sve segmente društva i spora no pravedna pravda mogla bi konačno lupiti batom o oltar na koji se zaklinju i lijevi i desni. Činjenica je da se za vrijeme rata nekolicina poduzetnika rapidno obogatila, da uživaju u vožnji helikopterom, kupnji skupocjenih tvornica čokolada ili im bivše i sadašnje polupismene supruge snobovski dociraju gladnom puku o tome kako treba raditi i zaraditi.

Gucić je eklatantan primjer kako se ''radilo'' i uništavalo devedesetih. Zastare ne smije biti jer se posljedice osjećaju i dan danas. Vjerujem da smo naivni očekujući još koju veliku ribu da se uhvati u mrežu. Nažalost, istrage su stale, oslobađaju se velike, a uhićuju ribe male. Sad još jače odzvanjaju Rojsove riječi, koje poput kletve kralja Zvonimira odjekuju nad Hrvatskom: ''Tko je jamio, jamio je!'' Kako istinito u trenutku dok nam hrvatsko gospodarstvo i bećara Grčića prate zvuci sirtakija. Ustav o ratnom profiterstvu nije dalo neke rezultate. Još uvijek smo u čvrstom zagrljaju tajkuna koji drže na desetine tisuća radnih mjesta i upitno je hoće li se riskirati izgubiti ih. Dok nas stišću svojim ratno-profiterskim rukama, mi se i dalje gušimo u svojoj naivnosti.

Tajkuni će i nadalje biti nedostižni ili će im adrese biti nepoznate. Koliko god da im ovršili od nekretnina, njihova imovina bit će dostatna za lagodan život. Eto zašto se vode ratovi, eto zašto se sada traži utočište u crkvama, eto zašto se običan puk osjeća jadno i bijedno. Svi se poigravaju s nama, ismijavaju nas i piju na naš račun. Tko je jamio, jamio je, a nama nitko nije kriv što smo bili u rovovima, zbjegu, podrumima, živjeli imitaciju normalnog života, dok su se vozili kamioni puni novčanica.