DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
IZGUBLJENO VRIJEME
 
Pet propuštenih godina Hrvatske u EU
Autor/izvor: Zoran Arbutina, Deutsche Welle
Datum objave: 01.07.2018. - 17:39:30
KOMENTAR - Na velikoj proslavi povodom pristupanja Hrvatske u punopravno članstvo Europske Unije tadašnji hrvatski premijer Zoran Milanović je dobro birao što će reći na središnjem zagrebačkom trgu.

"Hrvatska je izabrala biti most prema boljoj budućnosti regije kojoj su proeuropske težnje, uz najviše standarde zaštite manjinskih nacionalnih prava, najefikasnije sredstvo za prevladavanje prošlih trauma", kazao je Milanović obraćajući se prije pet godina tim riječima prije svega brojnim stranim gostima - kako iz EU-a, tako i iz regije.

Za sve koji ga nisu dobro razumjeli on je naglasio:

"Na nama je da pružimo zemljama regije ruku da i one uđu u europsku obitelj."

Bila je to poruka koju je Milanović mjesecima prije toga stalno iznova ponavljao svuda po Europi, bila je to poruka koju su širom Europe svi od njega očekivali. Bilo je to, na kraju krajeva, jedino što je Europsku uniju i zanimalo u vezi s ulaskom Hrvatske u članstvo. Jer sa svojih četiri milijuna stanovnika i skromnim ekonomskim pokazateljima Hrvatska unutar europskog tržišta ni tada nije igrala neku značajniju ulogu, kao što to ne čini ni danas. A ljetovati na Jadranu državljani EU-a su i prije toga mogli bez problema.

Najjači argument Hrvatske za članstvo bio je strah ostalih zemalja EU-a od ponavljanja balkanskog ratnog kaosa iz 1990-ih godina. To je jasno stavio do znanja i tadašnji predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy, naglasivši u Zagrebu kako hrvatsko članstvo "predstavlja prekretnicu u novijoj povijesti Zapadnog Balkana na putu prema zajedničkoj budućnosti", te da će Hrvatska "kao primjer za regiju igrati ulogu od ključne važnosti".

Otada je prošlo pet godina, a od ondašnjih Milanovićevih i Rompuyevih riječi nije se ostvarilo, barem kada je o ulozi Hrvatske u regiji riječ, baš ništa. Sa Slovenijom se ona već godinama spori oko nekoliko kilometara Piranskog zaljeva, s Bosnom i Hercegovinom se svađa zbog izgradnje Pelješkog mosta, a sa Srbijom njeguje prije svega odnos posvađanih, a nikako ne surađujućih susjeda. Prošlost nikako da prođe, podjele nikako da se premoste, ratne i povijesne traume se stalno iznova potpiruju i instrumentaliziraju za dnevnopolitičke potrebe. Suviše opterećena vlastitim brigama, Hrvatska se prije svega bavi samom sobom, a unutar Europske unije ona je svih pet godina nevidljiva.

S druge strane ni EU u Hrvatskoj uglavnom zasada nije ostavio značajnijeg traga. Ekonomski gledano je veći dio negativnih efekata zbog slabe konkurentnosti hrvatske privrede na europskom tržištu nadoknađen povlačenjem sredstava iz europskih razvojnih fondova. A najveći doprinos zajedničkom tržištu i gospodarstvu Hrvatska daje u vidu masovnog iseljavanje mladih i obrazovanih ljudi u zemlje Zapadne Europe.

Europska unija pak, posrćući i sama iz krize u krizu, te razjedana kako iznutra, tako i izvana napadima brojnih populista, takozvanih "iliberalnih demokrata" i nacionalista, nije u stanju nametnuti se kao neki svjetionik na putu očuvanja takozvanih "europskih vrijednosti", poput tolerancije, poštivanja načela pravne države i zaštite prava svih manjina. Tako je prvih pet hrvatskih godina unutar EU-a uglavnom šaptom prošlo - malo tko ih je doista primijetio, bilo unutar zemlje, bilo u Bruxellesu.

Za druge zemlje Zapadnog Balkana - Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju, Kosovo i Albaniju - kojima EU sada otvara neku srednjoročnu europsku perspektivu, iskustvo Hrvatske može biti itekako korisno. S jedne strane oni vide da put do članstva nije veliki bauk. Potrebno je provesti nekoliko stvarnih reformi, sastaviti nekoliko zakona koji dobro zvuče i dati niz još bolje zvučećih obećanja. S vremena na vrijeme je uputno malo "Europljane" podsjetiti na opasnosti koje im prijete s brdovitog Balkana, ukoliko dođu na ideju da zaustave proces učlanjivanja.

S druge strane, na primjeru Hrvatske sve te zemlje mogu vidjeti, kako članstvo, kada je jednom do njega došlo, malo koga na što obvezuje. Na indeksu korumpiranosti koji objavljuje organizacija Transparency International, Hrvatska u pet godina članstva ne da se nije poboljšala, već se pogoršala za jedan bod i trenutno je na 58. mjestu od 180 država svijeta. Istovremeno u zemlji se otvoreno koketira s fašističkom prošlošću, bez intervencija iz Bruxellesa. Pravosuđe je u velikoj mjeri neefikasno i podložno utjecajima, a klijentelizam i nepotizam nesmetano cvjetaju. Važno je samo kretati se "ispod radara", ne stvarati probleme i pustiti "velike" zemlje da se međusobno gložu na osvijetljenoj pozornici.

Europska unija želi na Zapadni Balkan izvoziti stabilnost, a ne s njega uvoziti nestabilnost - tako glasi službeni narativ Bruxellesa, kada je riječ o europskoj budućnosti te regije. Uvjet za to: provedba brojnih reformi. Prvih pet hrvatskih europskih godina međutim pokazuje, da formalno prihvaćene reforme, iza kojih ne stoji istinsko uvjerenje u njihovu nužnost, malo toga mogu promijeniti. Hrvatskoj je za poželjeti da to što prije shvati, kako bi sljedećih pet EU-godina bilo uspješno i plodno. A tek ukoliko do toga dođe, zemlja bi mogla postati istinski pomirbeni čimbenik u regiji - čime bi davno izgovorene riječi na glavnom zagrebačkom trgu prestale biti samo floskule pogodne za svečarske prilike.