DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
NALIČJE
 
Priča o "pobjedi" i pišanju
Autor/izvor: Domagoj Margetić
Datum objave: 04.08.2015. - 18:27:00
Zadnja izmjena: 05.08.2015. - 08:50:13
KOLUMNA - Svi znamo onu izreku s ulice: "Sve je ionako sranje osim pišanja". Razmišljao sam danas sjedeći uz pivu u kvartovskom kafiću, što napisati u povodu onoga što slavite kao "Dan pobjede i domovinske zahvalnosti".
Ne sumnjam da neke moje općenite stavove o tome znate već iz nekih drugih tekstova, pa i kolumni koje sam ovih dana objavio na nekim portalima, a i iz zadnje koju sam naslovio „Otvoreno pismo pobjednicima“. Ipak, dok sjedim ovdje u zagrebačkoj Tomašićevoj ulici, pijem pivu između Džamke i Martićeve, dvije priče iz ovog birca najbolje će oslikati ono što sam odlučio napisati kao malu priču o pobjedi i pišanju.

Sjedim tako prošle godine potkraj ljeta u Tomašićevoj, kad na terasu kafića dolazi Davor Štern, naftaški poduzetnik, nekada HDZ-ov ministar u vrijeme najvećih ratnoprofiterskih afera, ali i kasniji jedan od ključnih ljudi nacionalne naftne kompanije INE. Jedan od zlatnih dečki tuđmanovske tranzicije, čovjek koji je iz rata izašao kao bogataš, iako je radio u javnoj službi, pa bi bilo zanimljivo čuti na čemu je to ratnih godina Štern postao milijunaš. Dolazi dakle, Štern na terasu kafića, vadi novac iz džepa i naručuje od klape pjesmu. I razdragano zapjeva sa klapom, okupljenima onu staru: "Nije u šoldima sve!". Sjedim tada, pijem, promatram te ljude na terasi kako euforično mašu rukama i urliču kao loši back vokali Šternu, pa se Tomašićevom ori kako „nije u šoldima sve“, jer nešto je valjda i u nekretninama i tko zna čemu sve. Ne sumnjam da Štern zna. Snimio sam tada tu scenu kako glupoj masi Štern mrtav hladan pjeva "Nije u šoldima sve", a oni ga oduševljeno prate i jedva čekaju da sa Šternom razmijene pozdrav, pruže mu ruku, i onako kroz šapat zatraže neku uslugicu ako je ikako moguće.

Gadljivo, pomislio sam. Doista gadljivo. Ali to je ta odvratna karikatura „pobjede“ o čemu govorim i pišem godinama. To je ta „pobjeda“ u kojoj su tranzicijski moćnici na ratnim profitima i ratu stekli svoja milijunska bogatstva, politički i društveni utjecaj, te kontrolu nad tokovima novca i ekonomskim aktivnostima u zemlji. Ali eto, dok je Štern tako razdragano pjevao „Nije u šoldima sve“, ljudi su kao opčinjeni gledali svog tranzicijskog idola. Nitko mu nije opsovao koju ili sve po spisku jer je upravo on jedan od pripadnika elite koja je odgovorna za tranzicijsku pljačku i ratno profiterstvo u ovoj zemlji. Nitko nije zavikao odakle mu ti šoldi u kojima "nije sve", i odakle mu šoldi kojima naručuje skupa vina i plaća tamburaše i klape da mu pjevuckaju te njegove pjesmuljke. Nitko! Pjevali su s njim u glas. Umjesto da mu je netko rekao što ga ide.

I baš ta slika mi je danas ta slika pred očima. Slika pripadnika elite koja vas je opljačkala, uvukla u dogovoreni rat, osiromašila i dovela na rub egzistencije, i onda vam taj pripadnik elite bahato, polupijano u svojoj markiranoj odjeći, s buntovima kuna u džepu, pjeva „Nije u šoldima sve“. A vama su mozgovi toliko isprani da vam imponira ako vas taj lik slučajno u prolazu i pogleda. Nije li to najbolja karikatura te vaše neovisnosti, te vaše državnosti koju slavite, te vaše „slobode“ kojoj euforično mašete zastavama?

U jednom trenutku, Šternu se od silnog vina ipak pripišalo i krenuo je prema wc-u. Pripišalo se i meni, pa sam otišao do wc-a, kad ono još gadljiviji prizor tipičnog ljudskog uvlačenja u dupe nekom ljigavom moćniku, od kojeg je doduše jedino ljigaviji taj uvlakač. Izlazi, dakle, Štern sa pisoara iz relativno skučenog toaleta i taman što je otresao onu stvar kroz koju se popišao, i posegnuo da opere ruke pred njega stane uvlakač. „Gospodine Štern!“, viče ovaj oduševljeno i samo što ne kleči, „Samo da vam stisnem ruku“, završi uvlakač prvu fazu uvlačenja u Šternovo dupe. „Ma ...“, odgovara Štern sa još zapišanim rukama, „Još nisam oprao ruke“. „Nema veze!“, vrisne na to uvlakač i zgrabi Šternovu zapišanu ruku sav u histeriji kao da će malo moćnikove tranzicijske sreće prijeći na njega. Nije baš Šternu bilo najugodnije što sam sa ulaza u wc, čekajući pristojno na red snimio tu scenu. „Ne brinite, točno znam da ću u jednoj prilici napisati ovu priču“, rekao sam im dok su završavali svoj susret tranzicijska žrtva i tranzicijski predator.

Druga priča iz tog istog kafića odogodila se u ponedjeljak poslijepodne. Dvojica likova sjede i razgovaraju tako da ih je cijela terasa mogla čuti i bez nekog posebnog naprezanja ili prisluškivanja.

 - Tebi je sve sad super posloženo. Već si u HDZ-u, sve ćeš ih zajebat samo da prođu izbori i da tvoji dođu na vlast, razgovaraju.

Proveli su tako u razgovoru o raznim kadrovsko-poslovnim kombinacijama skoro dva sata, i to nedaleko od HDZ-ove središnjice, odmah iza ugla Tomašićeve ulice, gdje se ionako često po kvartovskim kafićima skupljaju na „skrivenim“ susretima neoprezni HDZ-ovci, pa se eto dogodi da ih ni kriv ni dužan povremeno uhvatim na nekim nezgodnim kavama, kao nedavno sa Darinkom Kosorom, ili pak u nimalo zgodnim razgovorima o kadrovskoj i poslovno – političkoj korupciji kao što su ova dvojica danas. Inteligentni očito i nisu baš pretjerano, jer su razgovor nastavili i nakon što su primijetili da ih fotografiram, čisto kako bi u osobnoj arhivi imao zabilježene te nižerangirane političke pijavice koji od stranačkog članstva u HDZ-u očekuju svoje uhljebljenje i isplative poslove i "kombinacije" kako su to više puta tijekom poslijepodneva komentirali.

Nastavili su ovi HDZ-ovi uhljebi svoje poslijepodnevno planiranje što i kako nakon što im HDZ dođe na vlast i kako će riješiti svoje poslovne i osobne stvari, kako će se osigurati samo das se riješi to malo tehničko pitanje odnosno „da njihovi dođu na vlast“. Na kraju iz razgovora je bilo jasno da je jedan od njih predviđen kao uhljeb za neku funkciju u javnim nabavama, pa su nadugo i naširoko razgovarali o tome kako osmisliti model prema kojem bi usprkos sustavu javnih nabavki i bez obzira na zakonske propise, mogli sebi i svojim ljudima osigurati poslove, kada ovaj preuzme neki dio poslova u „novoj vlasti“, koji će se odnositi na provedbe postupaka javnih nabavki.

I ta druga priča je priča o patriotskoj, domoljubnoj borbi za "neovisnu Hrvatsku": hrvatsku stranačkih uhljeba, koji pod pokroviteljstvom ratnoprofoterske elite osiguravaju sebi i svojem krugu ljudi povlaštene egzistencije na račun većine vas koji ste kolektivno žrtve dogovorenog rata i ratnoprofiterske pljačkaške tranzicije.

I tako mi je pala na pamet ta priča o pobjedi i pišanju. Jer sve se te pobjede koje slavite mogu svesti na ove dvije priče. Sva se ta nezavisnost kojoj kličete svodi upravo na situacije koje sam vam sada prepričao. Sva se državnost svodi na to – na ratni profit tranzicijske elite i na strabnačku korupciju stranke koja je zadnjih dvadeset i pet godina najduže kontrolirala vlast u ovoj zemlji. Nema tu puno mudrosti. Sve je točno kao u ove dvije priče. Pobjeda i pišanje.

Svi ste vi ratni plijen tih heroja, junaka, domoljuba i patriota, svi ste vi taoci tih svojih pobjeda a da toga niste niti svjesni. Znam, naravno, i tko je bio agresor i tko je bio žrtva. Ali vi, tih ispranih mozgova, naprosto ne čujete što vam godinama pokušavam reći. Oni su agresori. Sva ta elita koja je dogovarala taj prljavi rat, na kojem su ostvarili svoje ratne profite teške desetke milijarda eura. A svi vi ste žrtve. Ali glavno da oni vama prirede paradu, uvale vam u ruke zastave, puste na razglase par domoljubnih pjesama, i vi opijeni tim kičerajem, kao drogitrani kličete, slavite, i ponašate se točno kako oni hoće. Točno onako kako su htjeli da se ponašate i devedesetih, da slučajno ne primjetite da vam iza kulisa tog ludila pljačkaju sve što imate.

Toliko danas od mene. Odoh se i ja popišati u onaj isti wc u kojem se dogodila priča s početka ove kolumne. Vas ostavljam da i dalje budete glavni likovi ovakvih "pobjedničkih" tranzicijskih priča, da i dalje budete poželjna i poslušna kulisa tranzicijskoj eliti zbog koje vam je danas tako kako je. Doduše, i vi ste sukrivci. Vi ste njihovi najvjerniji suučesnici u tranzicijskoj pljački i ratnom profiterstvu. Vi ste kulisa njihovog zločina. I dok to ne shvatite, ništa se ovdje neće promijeniti. Možda samo imena likova koji pišaju, i imena onih koji će im uvijek uvlakački stisnuti tu zapišanu ruku.