SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
OBRAZOVANJE
 
Privatno i javno: Financiranje, stvaranje vrijednosti i efikasnost
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 24.11.2019. - 18:23:00
Zadnja izmjena: 24.11.2019. - 18:25:48
KOMENTAR - Najdulji štrajk u javnom sektoru u hrvatskoj povijesti doveo je do polarizacije stavova. To se najbolje vidi na društvenim mrežama. 

Na krajnjim rubovima jasno se profiliraju dva „čista", što ne znači i pametna stava. Jedan ćemo nazvati radikalnim libertarijanizmom, a drugi socijalizmom.

Radikalni libertarijanci smatraju da:

privatni sektor financira javni,javni sektor ne stvara dodanu vrijednost, stvara ju samo privatni, ijavni je sektor po definiciji neefikasan (svaka ili gotovo svaka kuna koja bi se iz javnog vratila privatnom sektoru proizvela bi veću korist za društvo u cjelini).

Socijalisti smatraju da:

nije bitno tko koga financira (moguće je i da javni sektor financira privatni),javni sektor stvara dodanu vrijednost, a privatni je tu da izrabljuje ljude i sprema viškove u džepove manjine koja kontrolira kapital (igra nulte sume),javni sektor je efikasan jer obrazuje, pruža sigurnost, zdravlje, a privatni sektor je nesposoban i loše upravljan, pa se zato ne uspijevamo brže razvijati.

Dvije pozicije razlikuju se i prema nizu drugih kriterija. Na primjer, radikalni libertarijanci ukinuli bi moderne središnje banke (jer mogu „štampati novac") i vratili svijet na zlatni standard. Socijalisti bi također ukinuli moderne središnje banke (zato da mogu „štampati novac" bez ograničenja) i vratili svijet u stanje u kojem političari izravno odlučuju o ponudi novca.

Te druge razlike, koje se na jednoj dubljoj razini pokazuju kao sličnosti, nisu u fokusu ovoga teksta. Krećemo se u kontekstu velikoga štrajka, u kojemu je mnogo važnije objasniti razlike između privatnog i javnog u kontekstu financiranja, stvaranja vrijednosti i efikasnosti, ne bismo li na kraju možda zaključili i nešto korisno.

Financiranje

Ako gledamo tokove novca, što se u aktualnom slučaju svodi na pitanje financiranja plaća učitelja i nastavnika, izgleda da javni sektor ne „stvara novac". Plaće su rashod proračuna, a da bi proračun imao rashode, prvo mora imati prihode (npr. poreze).

Doduše, nije to tako jednostavno, „1 za 1" prvo kuna "in" da bi išla kuna "out": iz bruto plaće zaposlenih u javnom sektoru plaćaju se porezi i doprinosi. Iz jedne proračunske ladice novac prijeđe u drugu, npr. iz proračuna ministarstva obrazovanja (stavka za plaće), u HZZO kada je riječ o zdravstvenom doprinosu na plaće učitelja. Ipak, plaća se mora odnekud financirati, iz prihoda proračuna. S druge strane, neto plaća najvećim se dijelom ipak potroši, služi i kao kriterij za uzimanje kredita, pa učitelji i nastavnici iz neto plaće kupuju kruh, mlijeko, struju, odvoz smeća, automobile i druge stvari, a na sve to ide PDV, plaćaju se bruto plaće pekara i prodavača na koje ide porez na dohodak i doprinosi ... Zapravo, ne postoji jasno podijeljen „ulaz" i „izlaz" novca. Novac stalno cirkulira; kao što prolazi kroz naše ruke i poduzeća, prolazi i kroz državni proračun. Kada se sve to uzme u obzir, nije posve jasno tko tu koga financira.

Donekle je jasna jedna druga, ne-financijska razlika: preko naših ruku i računa poduzeća novac prolazi dragovoljno, a kroz proračun prisilno. No, i ta razlika ima neke svoje fine, unutarnje nijanse: o proračunu se odlučuje politički, demokratski, dakle putem političkoga tržišta, tako da je razlika između prisile i dragovoljnosti donekle mutna.

U nastavku ćemo vidjeti da je jedina bitna razlika u tome postoje li tržišne cijene i količine kao kriterij za tijek novca, ili je u igri neki drugi kriterij koji pokreće plaćanja. Za sada, dok se krećemo u okviru tokova novca, pouka glasi: sve zamagljeno. Svi smo nekako povezani, novcem umreženi, dio smo velike neuralne sheme s milijunima čvorova koje je teško rasplesti onako kao što je Aleksandar učinio mačem.

Stvaranje vrijednosti

Ako nas tokovi novca zbunjuju, možda bismo mogli riješiti problem pogledom na stvaranje vrijednosti. Ekonomisti dobro znaju da između novčanih tokova i stvaranja vrijednosti postoji veza, no ona nije deterministička; nije jednostavna, linearna.

Na primjer, u poslovima (uslugama) koje obavljamo jedni drugima u kućanstvu stvara se vrijednost iako si međusobno ne plaćamo za svaki takav posao – uslugu. Također, vrijednost usluge liječenja u bolnici u Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama nećemo platiti, ili ćemo platiti ispod tržišne vrijednosti. Doduše, plaćamo ili smo plaćali doprinos za zdravstvo, pa se možemo nadati da u tome postoji neki quid pro quo, ali dobar dio ljudi, osobito starijih, u životu će konzumirati mnogo veću vrijednost zdravstvenih usluga od one koju su kroz život uplatili u proračun HZZO-a (neki ljudi nisu svjesni da to plaćaju, jer kao i ideološki zaslijepljeni zakonodavac, misle da to plaća poslodavac, ali to je iluzija – vaše bi neto plaće bile veće da zdravstvenoga doprinosa nema, ali onda ne bi bilo ni javnozdravstvenog osiguranja ne samo za vas, nego i za vašu djecu i vaše roditelje).

Prema tome, ako malo razmislimo, shvatit ćemo da učitelji, liječnici, vojnici, policajci, suci itd. stvaraju neku vrijednost usluga koje konzumiramo. Za razliku od kruha i mlijeka, kojima možemo utvrditi tržišnu vrijednost (jer svaka količina ima svoju cijenu), ovdje količine koje konzumiramo nemaju cijenu i same količine nisu jasno određene.

Ministarstvo obrane nam ne ispostavlja mjesečni račun. Čak i tamo gdje je javni titular računa vidljiv (npr. HRT pristojba), količina je definirana apstraktno i neovisno o količini konzumiranih usluga. U konkretnom primjeru, jedinica obračuna je TV uređaj i za one koji ne gledaju i ne slušaju HRT-ove programe.

I ne samo to: ne daju nam na tržištu birati hoćemo li uslugu sigurnosti zemlje od vanjske ugroze kupiti od poduzeća HR-OBRANA d.d. ili HR-DOMOVINA d.o.o. I ne daju odustati od kupnje te usluge onima koje nije briga hoće li zemlju sutra okupirati bataljon stranaca.

Ovaj primjer pokazuje da neki aspekti društvenosti ne mogu počivati na djelovanju tržišta. Unatoč tome, radikalni libertarijanci misle da sve što nije ustrojeno na tržišnom principu (cijena puta količina) ne stvara vrijednost. Libertarijanci iznimno dopuštaju zaobilaženje tržišta i državnu intervenciju (najčešće upravo u pitanjima obrane i sigurnosti), a socijalisti s druge strane misle da će se najviše vrijednosti stvoriti ako se sve ili gotovo sve organizira mimo tržišnih odnosa, uz državnu kontrolu. Za njih tržište je pokvarena, korumpirana institucija koja ne funkcionira za ljude, osim u interesu najjačih. Zbog toga tržište treba zamijeniti država.

I u određenoj mjeri, to je točno (ali samo u određenoj mjeri): dalje ćemo koristiti primjer s obranom kako bismo ušli u suštinu problema proizvodnje vrijednosti. Prvi problem u proizvodnji usluge obrane zemlje leži u tome što konkurencija privatnih ponuditelja usluge obrane ne pruža informaciju tko je bolji u poslu, jer ratovi se srećom ne vode stalno. Nedostaje feedback (informacije nisu potpune), što znači da ljudi ne mogu ocijeniti kvalitetu i troškove (cijene) obrambenih poduzeća onako kao što to čine s proizvođačima cipela. Drugi problem je što velik broj malih ponuditelja usluge obrane možda neće postići efikasnost (nedostaju ekonomije obujma i koordinacije). Treći problem je što onaj naš neplatiša možda igra igru „putnika bez karte" (free rider) – nada se da će sve platiti drugi, a on svejedno imati koristi od zaštite granica.

Iako nema spora o tome da se neke usluge ne mogu organizirati putem tržišta, socijalisti misle da se ovi problemi javljaju u gotovo svim vrstama proizvodnji: od obrane preko obrazovanja do špenadli, tračnica, čokolade i škampa na buzaru. Socijalisti ne vide problem u drastičnom širenju državnih proizvodnji i distribucija. Takav njihov stav nije bez emocionalnoga priziva! Kada je veliki anti-komunist Winston Churchill 1945. dobio rat, a izbore izgubio od laburista kojima je u ratnoj vladi nacionalnog jedinstva prepustio brigu za raspodjelu, zbunjenoga je i razočaranoga Winstona kćer – poznata glumica Sarah Churchill – u pismu pokušala podučiti o razlozima izbornoga poraza: „Socijalizam kakav se prakticirao u ratu nikome nije naškodio, a mnogima je pomogao. Djeca ove zemlje još nikada nisu bila tako sita i zdrava, sve mlijeko bilo je pošteno raspodijeljeno, bogataši nisu poumirali zato što su dobivali istu količinu mesa kao siromasi; a nema spora da je upravo ta sposobnost zajedničke žrtve jedna od najjačih stvari koje nas povezuju. Zašto onda, pitaju se mnogi, taj osjećaj zajedništva ne bi mogao isto tako dobro funkcionirati u miru?" (prema: Geert Mak, „U Europi").

Koja je pouka ove priče? Nitko ne može apriori reći „mi" stvaramo vrijednost, a „vi" ne. I radikalnim libertarijancima i socijalistima čini se da bi se svijet trebao urediti prema njihovim načelima, bez priznavanja načela onih drugih, jer ne shvaćaju da se vrijednosti mogu stvarati na oba načina – i putem tržišta, i putem javnih proizvodnji. Međutim, u stvarnosti ni jedna ni druga strana nisu neograničene. Ograničenja koja je i Sarah Churchill smetnula s uma proizlaze iz realne (ne)efikasnosti jednog ili drugog načina organizacije proizvodnje i distribucije.

Pitanja svrsishodnosti i efikasnosti

Lakše je ocijeniti efikasnost privatnih proizvođača. Sve proizvodnje koje opstaju na otvorenom tržištu imaju dovoljan stupanj efikasnosti, pa dok poduzeća ne idu u stečaj i/ili ne primaju subvencije, ne moramo previše brinuti o njihovoj efikasnosti – ona je stalno na tržišnom testu.

S javnim proizvodnjama je teže: kako mjeriti njihov output, kada nema tržišne discipline, nema one magične formule cijena x količina, nema mogućnosti stečaja? Vrijednost se stvara, ali ne znamo kolika je točno, pa ne možemo procijenjivati ni efikasnost: koliko vrijedi dan školovanja vašeg djeteta (ili koliko je vrijedio vaš dan) u osnovnoj školi? U srednjoj? Na fakultetu?

Svjesni problema, ekonomisti i statističari pribjegavaju triku grube aproksimacije vrijednosti proizvodnje javnih dobara. Ako ih ne možemo mjeriti na kakvom-takvom tržištu gdje se očitavaju cijene i količine (dakle, pitanje se ne odnosi na HEP koji isporučuje dobro čiju cijenu i količinu znamo, ali se odnosi, na primjer, na škole, fakultete i bolnice), pretpostavit ćemo da je vrijednost proizvodnje jednaka vrijednosti inputa utrošenih u proizvodnji. Drugim riječima, škola stvara onoliko „vrijednosti" koliko potroši inputa (to ipak možemo mjeriti s obzirom da znamo koliko se troši za plaće učitelja i nastavnika, ravnatelja, tajnika, amortizaciju zgrada i opreme...). Ekonomisti i statističari na temelju konvencije smatraju da je to najbolji način mjerenja vrijednosti proizvodnje ne-tržišnih javnih usluga sve dok za neku takvu proizvodnju ne osmislimo bolji način mjerenja outputa, kao da je prodan na tržištu.

Tu počinje konceptualni kaos i politička borba. S jedne strane, nije li iz prethodnoga očito da povećanje plaća učitelja povećava BDP? Pa to je jasno kao što je jasno da je 1%2B1=2, ako plaće javnog sektora izravno ulaze u izračun BDP-a! Ali, stanite trenutak: jasno je da usporedba s 1 1=2 ne stoji, jer u korijenu računanja dodane vrijednosti ne-tržišnih javnih usluga leži grandiozna aproksimacija u kojoj je trošak inputa jednak vrijednosti.

Možda se problem može ovako približiti ćitatelju: zamislimo (javnu) školu u kojoj se dobar dio dana moli, učitelji bazde po alkoholu, a učenike se uči da je teorija evolucije masonska izmišljotina: stvara li takva škola pozitivnu ili negativnu vrijednost?: približava li takva škola djecu sutra, kada krenu u život, nekim razvojnim standardima, ili ih od njih udaljava? Nije li vrijednost dana usluge takve škole negativna, jer bi za djecu bilo bolje da takve škole nema? Ocjena kvalitete očito je ključna za ocjenu vrijednosti ne-tržišne javne usluge.

Problem ocjene kvalitete obrazovanja izlazi izvan okvira ekonomskih razmatranja. Međutim, prerano je za otpis ekonomista. Mi znamo mjeriti efikasnost i prilagoditi standardna mjerenja složenim društvenim sustavima kao što je obrazovanje. Loši rezultati hrvatskog obrazovnog sustava na testovima efikasnosti nisu njegova konačna ocjena, ali se moraju uzimati u obzir.

Ograničena društva nisu u stanju rješavati teške probleme

Zaključno, socijalisti žive u svom naivnom i opasnom dječjem svijetu. Radikalni libertarijanci žive u svom naivnom i opasnom dječjem svijetu. Sindikate javnog sektora ne zanima sva kompleksnost svijeta obrazovanja, jer ih primarno zanima ono zbog čega postoje – plaće članova sindikata. U uvjetima sukoba tako skučenih perspektiva, suština problema obrazovanja izgubila se iz vida.

Prevladavajući niz crno-bijelih slika rezultat je zapuštenosti naših javnih funkcija. U ozbiljnim zemljama puno se istražuje, provode se eksperimenti, pažljivo oblikuju javne politike i mjere; vode se stručne i javne rasprave, a svi su naučili da se složeni društveni sustavi razvijaju u malim koracima metodom pokušaja i pogrešaka koje se pažljivo detektiraju, mjere i korigiraju, uz puno uključenih dionika i puno informacija i znanja o upravljanju sustavom, koje kolaju društvom. Stalno se rade usporedbe s drugim zemljama i modelima, identificiraju i kopiraju najbolje prakse.

Toga kod nas uglavnom nema. Stoga ova gungula s obrazovanjem koja traje godinama, a koja će uskoro završiti nekim lijepim dogovorom o plaćama između vlade i sindikata, sada prolazi kulminaciju nakon koje će se balon zvan obrazovanje ispuhati i vratiti svojoj sudbinskoj prosječnosti. I ona je vjerojatno bolja nego da se obrazovanje posve prepusti tržištu i plaćanju, no sigurno nije dovoljna da se Hrvatska u sljedećoj generaciji svojih stanovnika priključi razvijenim europskim zemljama zbog napretka u znanju i snalaženju u modernom svijetu.

https://arhivanalitika.hr/blog/odnos-privatnog-i-javnog-financiranje-stvaranje-vrijednosti-i-efikasnost/