SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
KLIMA
 
Proždrli smo sami sebe
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 15.09.2019. - 19:49:19
KOLUMNA - Imam tu privilegiju, još malo, da mogu sjediti na verandi, pisati kolumnu s pogledom na more.

Mirna površina mora ne naslućuje drastične promjene koje bi na Jadranu mogle uslijediti kroz nešto više od dvadeset godina. Projekcije NASA-inih znanstvenika o globalnom zatopljenju, o podizanju mora, o triput većoj koncentraciji ugljičnog dioksida koje smo imali prilike čitati u medijima, zabrinule su mnoge građane koji žive u priobalju. Mnogi se referiraju na poznate zastrašujuće vijesti kojima se diže čitanost ili gledanost u medijima. No, ljudi nisu budale.

Ljeti su učestali razgovori o vrućinama, zatopljenju i topljenju ledenjaka. Frapantne su usporedbe fotografija švicarskih ledenjaka od prije stotinjak godina s onim današnjim. Klima se mijenja i, usporedno s njom, morat ćemo se mijenjati i mi. Jadran kakav pamtimo više neće postojati. Smanjit će se oborine, bit će sve više vrućih dana, suša, podignut će se more za četrdesetak centimetara ugrožavajući erozijama otoke Kvarnera s niskom obalom. Vrućine će neki podnositi, a drugi će bježati u Liku, Gorski kotar ili neko drugo hladnije mjesto. Mogli bismo reći da će globalno zatopljenje pomoći u revitalizaciji opustošenih hrvatskih krajeva.

Ali, sve ćudljivija klima uzrok je brojnim štetama u poljoprivredi, šumarstvu, ribolovu. Mijenja se fauna, dolaze invazivne vrste riba, nestaju domicilne. Suše smanjuju prinose u poljoprivredi, gore šume. Sve to što je vidljivo kod nas vidljivo je i u svijetu. Opožarena Amazonija, topljenje leda na Grenlandu, vrućine na Aljasci, rekordne temperature u Australiji. I onda uleti veliki svjetski lider, Donald Trump, tvrdeći da nema klimatskih promjena.

Doduše, naš uvaženi akademik Paar tvrdio je da nam stiže malo ledeno doba. Valjda je mislio na serijal animiranih filmova.

Klimatske promjene su već tako snažne da ne postoji način da ih izbjegnemo. Možemo napraviti forestaciju opožarenih i opustjelih regija, no, mi ljudi, smo paraziti koji svojim hedonizmom uništavamo sve što dotaknemo. Način života, potrošnja resursa, neodgovornost prema prirodi, sad sve dolazi na naplatu. Počeli smo odvajati otpad. Gdje su dokazi da taj otpad odlazi u reciklažu? Trošimo resurse još jedne planete. Svijet živi kao i većina Hrvata – na dug. Mi još živimo, no koliko su nam uistinu bitna naša djeca kojoj ovaj svijet ostavljamo? Navodno pismo poglavice Seatllea o tome kakvu budućnost ostavljamo djeci zloguka je istina koja se ostvarila.

Zemlje koje su u vrhu gospodarskog poretka sustavno žrtvuju budućnost za trenutnu zaradu. Imamo li rezervni planet koji ćemo moći uništiti? Nemamo. Nismo toliko napredni. Nismo ni civilizirani. Primitivni smo i skloni pošto-poto upražnjavanju svojih potreba. Svi. Ne moramo upirati prstom. Svatko od nas snosi dio odgovornosti, pa makar i zbog šutnje i indiferentnosti. Djeca, naša budućnost, digla su glas. Izlaze iz škola i prosvjeduju zato jer im se oduzima pravo na Život, budućnost, sreću.
Postoje mnoga tehnološka rješenja koja bi u desetak godina izbacila sva fosilna goriva. Gramzive ubojice života na Zemlji to ne dopuštaju.

Sinoć razgovaram s prijateljicom. Razgovor vezan za ovu temu. Pričam joj o jednoj seriji u kojoj se čovjek ''bori'' s hranom. Obilazi sve žive restorane po SAD-u i bilježi gdje se čovjek može najbolje nažderati, gdje su porcije ogromne, a cijene niske. Usput prihvaća izazove u kojima halapljivo guta porcije roštilja, sendviča, plata s mesom i topljenim sirom koje teže i po nekoliko kilograma. Kad mu uspije, dovevši žderanje do statusa umjetnosti, zadovoljno kliče da je čovjek pobijedio hranu.

I tu je sva alegorija čovječanstva. Proždirući tu hranu, proždrli smo sami sebe. Sad nam preostaju velike migracije s mora. Milijarda ljudi morat će seliti u hladnija podneblja. Zaista, nije bitno je li to Lika ili Sibir. To je samo potvrda da čovjek bježi od vlastite odgovornosti. Paklene vrućine koje ga sustižu prokletstvo su njegove inferiornosti spram znanja i odluke da nešto promijeni. Lakše je pobjeći nego se suočiti s problemom. A ovo je problem zbog kojeg bi mogli nestati. Možda bi to bilo i dobro, za ovaj planet, biosferu i budućnost bez uništavatelja koji vjekovima svoju slobodu izbora zlorabe nauštrb živih bića o kojima ovise.

''I gledam more gdje se k meni penje

i slušam more dobrojutro veli...'' J. Pupačić.

Šum mora sve nam je bliži.