DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
LIK I DJELO
 
Relja Bašić, život kao pokazna vježba iz gospoštine
Autor/izvor: Miljenko Jergović
Datum objave: 18.04.2017. - 00:01:18
KOMENTAR - Jednoga ljetnog poslijepodneva, u gotovo sasvim ispražnjenom Zagrebu, krajem devedesetih sjedio sam s Reljom Bašićem ispred Charlieja. Ne, nisam ja s njim često tako sjedio, niti je među nama bilo ičega više od poznaničkih konvencija, i nije ovo trenutak u kojemu bih se podsjećao kada sam sve, gdje i pred kime s dragim pokojnikom ovo ili ono, nego s tom pričom započinjem radi košulje.

Prugaste, plavo-bijele, naravno dugih rukava, nevjerojatno lijepe i elegantne košulje, mislim da tako savršenu košulju nisam do tada vidio. Ne sjećam se o čemu smo razgovarali, ni tko je još sjedio za stolom – a bilo je šire društvo, od četiri ili pet osoba – sve sam od tog dana zaboravio osim senzacionalne košulje Relje Bašića. I onoga što sam u tim navalama divljenja mislio: kada je netko gospodin, kada je ukorijenjen u ovome gradu i u vlastitoj biografiji, kada je, što bi se ono reklo, plemenita korjenika, onda ima takve košulje. Ostale su mu od predaka. Ili zna gdje se, u kojem londonskom ili milanskom dućanu nabavljaju. A onda sam na lijevoj strani njegovih prsa, tamo gdje je inače džepić, iako na toj jamačno najboljoj košulji na svijetu džepića nije bilo, ugledao znak DeTeeRa. Što košulju nije učinilo manje dobrom, ali je na drukčiji način objasnilo stvar. Na Relji Bašiću i košulje DeTeeRa izgledaju kao da su kupljene u Londonu.

Nosio je ime kakvo se u Hrvatskoj sinovima ne daje. A ni izvan Hrvatske nije baš naročito često. To ime pripadalo je samo njemu. Ali se, ipak, govorilo – Relja Bašić. Nitko ne bi rekao samo Relja, ne bi tu bile one intimizacije, tako svojstvene našemu nedovršenom građanstvu, koje se preko novinskih stranica jednako kao i za kavanskim stolovima intimizira sa svojim trenutačnim idolima, sa svakom onom Mikicom i Sekicom, s Gogom, Bobom i Zokijem, s našom Andreom i našim Tončijem, nastojeći da zajednicu nekako pretvori u jednu malenu i skladnu hrvatsku obitelj, u kojoj vlada toplina punih dječjih pelena i miris srdačnih pazuha. U svemu tome nije bilo Relje. Možda zbog sretnoga i skladnog osmerca njegova imena i prezimena, koji nije dopuštalo da se tu išta krati i svodi, a možda i zato, vjerojatno ipak zato, što je Relja Bašić bio izuzet iz tako postavljenih društvenih pravila. Bio je, naime, stvarno gospodin. A gospoda su onako malo distancirana. Srdačno distancirana.

Identitet Relje Bašića bio je kompliciran i kompleksan. Europljani su ljudi kompliciranih identiteta. Prezime je ponio po očuhu, a ne po ocu. O tome je rado i bez otpora govorio, kao o okolnosti koja je upisana u njegov identitet i o kojoj se ne donosi vrijednosni sud. Jer što bi u tom slučaju uopće i mogao značiti vrijednosni sud. Majka mu je bila nekada slavna Elly Bašić. Akademska pijanistica i glazbena pedagoginja, o čijoj su se prosvjetnoj i prosvjetiteljskoj misiji ispredale legende. I da, naravno, bila je Židovka, Gabriela Elly Lerch. Umjela je kao malo tko misliti o djeci i o glazbi. Sretno je preživjela jedan strašan vijek, između ostaloga i zato što se udala za Mladena Bašića, velikoga zagrebačkog dirigenta, koji joj je predao svoje prezime, a s prezimenom i identitet. Ali onda su se nakon rata rastavili. Relja Bašić je opet na kompliciran način bio dijete rastavljenih roditelja.

Naravno, studirao je kod Gavelle, ali ga je otkrio i uzdigao Bojan Stupica. Još ga je kao studenta primio u Hrvatsko narodno kazalište, gdje je načinio munjevitu karijeru. Kao vrlo mlad postao je zvijezda. Relji Bašiću sve je u profesionalnom i umjetničkom životu lako išlo. Naravno, tako je to sa strane izgledalo. Ali i kad bi ga se o tome izravno pitalo, on je spremno potvrđivao. Ne bi govorio o teškoćama, ni o muci. A vjerojatno je i nekakve muke bilo. I nakon što se tad proslavio, kroz cijelu svoju karijeru, sljedećih četrdesetak godina, iznova i iznova bi blistao. Relja Bašić nije bio samo jedna zvijezda, nego nekoliko različitih, novih i mladih, iznova rođenih zvijezda. Nakon velike karijere u HNK – koja će potrajati do 1967. i kraja stalnog angažmana – i usporedo s njom razvijala se i rasla karijera velikoga hrvatskog i jugoslavenskog filmskog glumca, započeta u filmu Branka Belana "Koncert". Ta će prva njegova filmska karijera imati dva vrhunca.

Prvi je 1966. u filmu Zvonimira Berkovića "Rondo", neobičnoj, vrlo intelektualnoj i pomalo teatraliziranoj igri koju je vodio s beogradskim glumcem Stevom Žigonom. Ta filmska duodrama s Milenom Dravić između njih spojila je i razdvojila dvojicu neusporedivo velikih glumaca. Ono što su pred Berkovićevim okom napravili u velikoj je mjeri neispričano. "Rondo" je već pola stoljeća hvaljen, a da se, zapravo, ne kaže, ili se ne zna reći zašto.

Drugi vrhunac je iz 1970., film Kreše Golika "Tko pjeva zlo ne misli", koji je, naročito u devedesetima i kasnije, postao ikonična slika Zagreba, onakvoga kakvim ga njegovi novi građani i tvorci novih legendi zamišljaju. To već odavno nije film, nego je živa projekcija jedne prošlosti i tradicije, koja se, najvećim dijelom, nikada nije dogodila, niti je ikada ičim, osim Golikovim filmom, bila tradirana. Tu je Relja Bašić odigrao gospona Fulira, s kojim će ga, opet nakon četiri desetljeća i više, napasno identificirati. Riječ je o velikom filmu, jednom od najboljih u povijesti hrvatske i jugoslavenske kinematografije, i o dobroj ulozi, ali niti je Fulir najznačajnija i najprepoznatljivija uloga Relje Bašića, niti je nakon nje otišao u penziju ili je snimao loše i nepamtljive filmove.

Nakon toga je, opet nekako prirodno i lako, načinio vrlo pristojnu europsku filmsku karijeru. Ustvari, najveću u bivšoj Jugoslaviji, uz Bekima Fehmiua, koji je, pak, prije Rade Šerbedžije bio najprepoznatljiviji i najostvareniji domaći filmski glumac u svijetu. A kao što je Šerbedžija zaigrao kod Kubricka (čemu se neće primaknuti nijedan njegov ovdašnji suvremenik), tako je Relja Bašić igrao kod Schloendorffa i De Santisa, a onda i kod dugog niza manje ili više poznatih francuskih, njemačkih, talijanskih filmskih redatelja.

Njegova inozemna filmografija je ogromna, kao što je ogroman, još i mnogostruko veći, njegov rad u domaćim filmovima, televizijskim dramama i serijama. Teško bi bilo naći nekoga hrvatskog, srpskog ili bosanskog glumca koji je između šezdesetih i dvijetisućitih snimio toliko toga, a da nije bio epizodist, niti su ga općenito uzimali za male uloge. Iako je Relja Bašić uzimao sve, ili skoro sve, glumio je kod skoro svih velikana hrvatskoga i jugoslavenskog filma, ali i kod početnika, diletanata, srednjostrujaških rutinera, majstora žanrovskoga, pogotovu partizanskog filma, alternativaca, avangardista, ovih i onih... Radio je svoj posao, i stvarao umjetnost tamo gdje se štofa za umjetnost moglo naći. A tamo gdje ga nije bilo, umio je biti savršen zanatlija, meštar svog posla koji nikada nije napravio nešto što bi bilo ispod dostojanstva glumačkog poziva.

Priključio se osnivačima HSLS-a u ono vrijeme kada je to predstavljalo svojevrsnu građansko-intelektualnu deklaraciju. Politički se, dakle, autao kao liberal. I s njima je ostao sve dok je u tome bilo nečega višeg i važnijeg od gole dnevne politike. Tadašnja opozicija, a onda i sama stranka, imali su koristi od Relje Bašića. Od svoga političkog angažmana on nije imao koristi nikakve. Osim što je, možda, onima koji znaju gledati pokazao da se i to može elegantno nositi kao što se nosila ona DeTeeRova košulja.

Stvorio je Teatar u gostima. I to je bila još jedna njegova karijera. Opet je radio kao teški radnik, umjetnički i intelektualni udarnik. Počeo je režirati i organizirati, komunicirati s činovničkom svjetinom. Umio je i to. A kada je stvar došla svom kraju, poput najboljega i najsavjesnijeg majstora obrtnika zatvorio je svoj dućan. Nakon što je sve već odavno bilo gotovo pokušali su se okoristiti imenom njegova dućana. Spriječio ih je, koliko god bi to nekome drugom tad bilo nevažno. Ništa što je radio Relja Bašić nije bilo nevažno. Život kao pokazna vježba iz gospoštine.

Teško mu je bilo nakon što je slomio bedrenu kost. Nakon toga se više nije pojavio među ljudima, u gradu, ispred Charlieja. U prvo vrijeme postojali su fizički razlozi. Poslije, možda, i neki drugi. Oni koji se tiču čovjekove duše i njegova osjećaja za mjeru. Relja Bašić jednom je Zagrebu svojom pojavom određivao mjeru. Tog grada je, međutim, u međuvremenu nestalo. Ovo više nije bio svijet, a ni grad Relje Bašića. Sad je i on među uspomenama, gdje je sve i dalje veliko i živo, i gdje sva gospoda nose dobre košulje.

http://kolumneinfo.blogspot.hr/2017/04/glumac-iz-doba-kad-su-gospoda-nosila.html