SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
STAGNACIJA
 
Rohatinski: Nismo stvorili fundamente za dugoročni, stabilni rast
Autor/izvor: SEEbiz / Novi list
Datum objave: 13.03.2018. - 08:48:16
INTERVJU - Na nedavnoj promociji knjige Željka Rohatinskog Time and Economics: The Concept of Functional Time (Vrijeme i ekonomija: Koncept funkcionalnog vremena) profesorica Ekonomskog fakulteta Marijana Ivanov rekla je da bi autora trebalo nominirati za Nobelovu nagradu iz ekonomije. Za knjigu, koju je objavio jedan od najvećih svjetskih akademskih izdavača Palgrave Macmillan, Ivanov je kazala da je "jedinstvenom čini specifičan koncept povezivanja znanja iz moderne fizike, filozofije i ekonomije". 

Riječ je inače o dorađenoj doktorskoj disertaciji koju je autor obranio još krajem 80-ih, no protok vremena ni temu ni tezu nije učinio zastarjelom. Štoviše, nemogućnost ekonomista da predviđaju krize, te pravovremeno reagiraju kako bi ih spriječili, ukazuje da u postojećim ekonomskim modelima, koliko god da su usavršavani, nešto ne štima.

Rohatinski se fokusirao na koncept vremena, odnosno na pitanje postoji li ekonomsko vrijeme, za razliku od ovog kalendarskog, u čijim jedinicama sve mjerimo. Iako je knjiga bila povod za razgovor sa Željkom Rohatinskim, makroekonomistom, bivšim guvernerom HNB-a, sukobili smo se odmah na početku, jer sam inzistirala na pojašnjavanju teza iz knjige, dok je sugovornik uporno to odbijao, ponavljajući da je mogućnost pogreške prevelika. Stoga je razgovor brzo usmjeren na tekuća ekonomska pitanja.

– Za razliku od poimanja vremena u fizici, filozofiji i nekim drugim znanstvenim disciplinama, poimanje vremena u ekonomiji još je uvijek bazirano na Newtonovoj definiciji vremena kao apsolutnog, univerzalnog, ravnomjerno protičućeg, neartificiranog toka, znači neovisnog od onoga što se u tom toku zbiva. Ekonomski procesi imaju kružni tok: počinju s novcem, koji se transformira u strojeve, radnu snagu, itd., oni se transformiraju u proizvode i usluge, koji kada se prodaju, opet se sve vraća u novčani oblik. I takav kružni tok traje zavisno od objektivnih svojstava svih tih transformacija kroz koje ekonomska kategorija mora proći da bi se vratila u svoj prvobitni oblik.

To je funkcionalno vrijeme. To što se on odvija u kalendarskom vremenu, nema utjecaja na sam ekonomski proces. Drugi dio stava o vremenu je vezan uz njegov relativni karakter. Ako imate dva sustava, a sustav može biti industrijska grana, sektor, nacionalna ekonomija, onda ti sustavi zbog svojih različitih osobina imaju drugačija funkcionalna vremena, i kada gledate jedan sustav iz drugog, kao i u fizici, dolazi do efekata diletacije vremena i kontrakcije troškova. To je ono što bih ukratko mogao reći, kaže Rohatinski u intervjuu za Novi list.

Ali ako govorimo o domaćoj ekonomiji, rast ponovo usporava, izvoz, čiji je skok bio posljedica ulaska u EU, ponovno dobiva prejaku protutežu u uvozu, sve se opet svodi na osobnu potrošnju, privatnih investicija nema, nema više ni javnih…

– Problem je što je rast koji imamo, od 2 ili 3 posto, monokulturan, bazira se prije svega na turizmu, na nešto malo tranzita, a fundamenti za dugoročni, stabilan rast se ne stvaraju. To se najbolje vidi u industriji gdje je točno da se otvaraju start up poduzeća, no sve to još je uvijek premalo. Velika industrija ima strahovite oscilacije već na mjesečnoj razini, što pokazuje da se svakodnevno suočava s problemima u plasmanu, financiranju, nabavkama sirovina, repromaterijala, investiranju. Iz svega toga još uvijek ne može proizaći zdrava osnova za dugoročan i stabilan rast. Građevinarstvo životari na upola nižoj razini nego prije. Trgovina je imala tendenciju rasta u 2017., ali to je prije svega efekt povećanja prosječne neto plaće zbog mini porezne reforme. Međutim, kada se gleda struktura prometa u trgovini na malo, ponovno se javljaju elementi kakvi su bili prije desetak godina. Kruh i mlijeko su, naravno, konstanta, no opet su tu automobili, a sve ostalo stagnira.

Znači, ipak se vraćamo unatrag, u razdoblje stagnacije, ako ne i nove recesije?

– Tako je. No, to nema veze s tezama iz knjige (smijeh). Ne vjerujem doduše da će se, niti odnosi u platnoj bilanci, ni u fiskusu koji su sada uravnoteženi (prvi puta nemamo dvojni deficit), bitno pogoršati u narednim godinama i vratiti se na razine iz prije 2008. Mislim da opasnost od takvih neravnoteža ne postoji, ali da ćemo biti u stanju dugoročno održavati platno-bilančni suficit i uravnoteženi proračun pri sadašnjim osobinama ekonomije, ni u to ne vjerujem, upravo zbog toga što nedostaju zdravi fundamenti. Dovoljno je međutim da sve ostane na sadašnjoj razini, pa da opet relativno zaostajemo, u ekonomskom, tehnološkom i svakom drugom smislu.

Cijena se plaća kroz sektor inozemstvo: radna snaga koju naše gospodarstvo ne može apsorbirati odlazi van.

– Točno, a to je za nacionalnu ekonomiju prije svega trošak. Jer ta kvalificirana radna snaga je obrazovana na račun naših poreznih obveznika. Ona ima znanje, vještine, kvalifikacije, koje neće koristiti za dobrobit svoje zemlje, nego će je prodati negdje drugdje za dobrobit neke druge zemlje. Da bi se to zaustavilo, potrebna je bitna promjena u načinu funkcioniranja hrvatske ekonomije. Kada se to kaže, onda se obično pod time podrazumijevaju strukturne reforme. I one su, naravno, značajni dio svega toga, ali ne strukturne reforme na način na koji ih promoviraju naši političari, u stilu reforma pravosuđa, zdravstva i druge.
Prave strukturne reforme su promjene u ekonomiji uz koje će ta ekonomija biti efikasnija i propulzivnija. Ekonomska situacija u svijetu je sada takva da je osnovno ograničenje kvantum globalne potražnje, i jačaju svi oblici konkurencije između proizvođača u svijetu, pa tako i u EU-u, koji se bore za isti euro ili dolar potražnje. Prema tome, treba učiniti domaću ekonomiju konkurentnom na takvom tržištu i uvjetima u kojima ono objektivno funkcionira. Teza dugo prisutna, a i danas je mnogi u Hrvatskoj ponavljaju, je da treba Hrvatsku učiniti atraktivnom za investicije, jer onda će doći strani investitori, donijeti novac, otvorit će nova radna mjesta, osigurati nova tržišta, i to je rješenje.

Već i dosadašnja praksa pokazuje da to nije tako: treba se izboriti na globalnom tržištu, svojim resursima, svojim znanjem, svojom tehnologijom; u tome nam strani kapital može pomoći, ali on neće biti od presudnog značaja. Strani kapital ima svoje interese, svoju logiku. Njegova logika nije da promovira ekonomski prosperitet zemlje: kapital kao kapital uvijek gleda svoj interes, i to uglavnom kratkoročni.