SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
LICEMJERJE
 
Sjeti se ZAVNOH-a kad si u problemima
Autor/izvor: Domagoj Margetić
Datum objave: 14.03.2017. - 15:02:47
KOLUMNA - Kad je američka tužba protiv Republike Hrvatske, kojom Židovi, Srbi i Romi traže odštetu zbog zločina u tzv. „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“, tijekom Drugog svjetskog rata, postala javna stvar nakladnik ustaških publikacija i ministar vanjskih poslova Hrvatske Davor Ivo Stier sjetio se, ni manje ni više nego – ZAVNOH-a.

Najednom je preambula hrvatskog Ustava proustaškoj vlasti u Zagrebu postala snažan međunarodni, pravni argument. Do tad mrtvo slovo na potrošenom ustavnom papiru vrijedilo je Plenkoviću i njegovoj proustaškoj bratovštini manje od guznog papira, ili kako bi oni to na novohrvatskom vjerojatno rekli  - guzobrisa. Ali, za potrebe suda i Stier će se zaklinjati na ZAVNOH. Ljigavo, pokvareno, prljavo, licemjerno, rekli bismo narodski – govnarski, ali politički pragmatično. Za Stiera, ne sumnjam, ovo je vrhunac njegovih diplomatskih vještina, da od ustaše postane partizan, gotovo preko noći, ako je to za potrebe suda. Ukratko, čim se stigla tužba u kabinet ustaškog nakladnika, ustaše su se baš kao i 1945. – usrali. Usraše se!

E sad, pitanje koje je bit ove tužbe, je za HDZ-ovu u Vladu vrlo je osjetljivo. Na skliskom su pravnom terenu, kad je na stvari sudsko dokazivanje pravnog slijeda Republike Hrvatske, kao pravne sljednice fašističke „ndh“. Ustav je jedno. Preambula Ustava tu je samo jedna zgodna i prigodna pjesnička figura napisana kao uvod u Ustav. No, kako će vam to reći svaki ustavni sudac, a i to je do sad bio uglavnom stav Ustavnog suda u određenim predmetima; preambula Ustava nije integralni i sastavni dio samog teksta Ustava. Dakle, radi se o nečemu što je HDZ-u i onih davnih devedesetih poslužilo kao „varalica“ za međunarodnu zajednicu. Stilski i spisateljski zajeb, kojim su namjerili prevariti one koje je tad trebalo prevariti i uvjeriti ih u to kako će HDZ-ova vlast i njihova hrvatska država poštivati najviše civilizacijske vrijednosti suvremenog, demokratskog svijeta (ma što to značilo). Pustimo na stranu što je govnarski od Stiera i Plenkovića da se u odgovoru na tužbu pozivaju na antifašizam, ZAVNOH i partizanski pokret, ovdje je stvar legitimiteta. A ova vlast je, što sam već objašnjavao u jednoj prethodnoj kolumni – prosustaška vlast i nema legitimitet niti pravo pozivati se na stečevine ZAVNOH-a. Uostalom, Stier je izdavao ustašku literaturu u kojoj se veliča ustaški pokret, „ndh“ i sam ustaški ratni zločinac Ante Pavelić kao i brojni drugi pripadnici ustaškog fašističkog režima.

S druge strane, kod dokazivanja pravnog slijeda između onoga tko je pravni prednik i njegovog/njezinog pravnog sljednika, bitni su i najmanji detalji koji bi mogli upućivati kako se u slučaju dva subjekta, može govoriti o pravnom slijedu. U praksi, pravni slijed između država postoji ukoliko novonastala država u svoj pravni sistem kao dio pravne stečevine uključuje bilo što od zakonodavnih, pravnih, imovinskih i ikakvih posljedica sa stvarnim pravnim učinkom, koje su proizveli zakoni i propisi prethodne države. Dakle, ukoliko bi se moglo tumačiti da u bilo kojem, pa i najmanjem, segmentu postoji kontinuitet pravne stečevine između dvije države, moglo bi se i može se dokazivati kako se radi o državi pravnom predniku i državi pravnom sljedniku. To bi vam znao objasniti i prosječni student prava, no to očito nije jasno Stieru i Plenkoviću.

Jasno je, doduše, što to i Stier i Plenković pokušavaju sakriti. Ova će tužba, naime, neminovno na vidjelo izvući bitne elemente kojima će se bez velikih pravnih poteškoća moći dokazati kako je upravo HDZ i HDZ-ova vlast osigurala pravni slijed današnje Republike Hrvatske nad nekadašnjom fašističkom „ndh“. Fakti su tu, zapravo, vrlo jednostavni.

Kratko ću iznijeti osnovne argumente koji potvrđuju pravnu tvrdnju kako je HDZ-ova Republika Hrvatska pravni slijednik ustaške „ndh“.

Prvo, tu je pitanje pravnog slijeda nad ustaškim organizacijama koje su djelovale u emigraciji kao izravni pravni sljednici ustaškog pokreta i „ndh“. Radi se o brojnim ustaškim organizacijama, koje su u vrijeme Jugoslavije i vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, logično, bile zabranjene kao ustaške, fašističke i nacističke. No, dolaskom HDZ-a na vlast, početkom 1990.-ih godina, HDZ-ova je vlast omogućila pravno i legalno – obnovu djelovanja, osnivanja i registracije tih ustaških organizacija u Republici Hrvatskoj. Najbolji primjer toga je osnivanje, registracija i djelovanje ustaške organizacije „Hrvatsko oslobodilački pokret – HOP“, koju je vodio zet Ante Pavelića Srećko Pšeničnik, koji je također bio visoki diplomatski dužnosnik „ndh“ u Rimu, a nakon Drugog svjetskog rata pobjegao je u Argentinu sa velikim brojem drugih ustaša. Dakle, onog trenutka kad je HDZ-ova Republika Hrvatska zakonski omogućila obnovu djelovanja, osnivanja, registracije i rada ustaških organizacija poput Pšeničnikove, jednim je dijelom postala i pravni sljednik ustaške quasi države u kojoj su te organizacije izvorno osnovane. Pojednostavljeno, legalizacijom ustaških organizacija, koje svoje osnivanje i rad vuku iz pravnog slijeda „ndh“, gdje su bile vladajuće fašističke organizacije, Republika Hrvatska je legalizirala doduše „na mala vrata“ pravni slijed nad „ndh“. Da sam na mjestu tužitelja u SAD-u, ovo bih svakako koristio kao jedan od vrlo utemeljenih pravnih argumenata.

Drugo, jako bitno pitanje jest pitanje priznavanja, legalizacije i uvrštavanja u pravni sustav Hrvatske posljedica koje su rasni zakoni „ndh“ imali za pojedine građane, koji su se našli na udaru rasnih zakona. Ovdje se, prije svega, radi o židovskoj imovini. Republika Hrvatska je, naime, priznala pravni slijed nad posljedicama rasnih zakona „ndh“, čime se može govoriti o učinku koji za sobom povlači pitanje pravnog slijeda nad državom prednikom, odnosno nad pravnim prednikom bez obzira što se radi o fašističkoj državici. Dakle, nakon osamostaljivanja Republika Hrvatska, odnosno vlast HDZ-a donijela je zakone prema kojima su legalizirani pravni učinci rasnih zakona. Tako primjerice imovina koja je od strane ustaškog režima opljačkana Židovima, nije vraćena zakonskim nasljednicima, nego naprotiv. Imovina oduzeta Židovima u „ndh“, u Republici Hrvatskoj je vraćena nasljednicima ustaša koji su tu imovinu opljačkali Židovima na temelju rasnih zakona.

Najbolji i najnoviji takav primjer je povrat nekretnine u Zagrebu, zgrade u Ilici 45, dakle u samom središtu Zagreba, koja je u povratu imovine na temelju hrvatskih zakona vraćena u vlasništvo ni manje ni više nego nasljednicama ustaškog dužnosnika, koji je tu imovinu opljačkao Židovima, koji su završili u koncentracijskom logoru. Ovdje nema nikakve sumnje niti dvojbe da je Republika Hrvatska ovakvim postupkom sama sebe postavila u poziciju pravnog sljednika nad „ndh“, tako što je priznala i zakonski i sudski potvrdila pravni slijed nad učinkom rasnih zakona koji su doneseni i koji su vrijedili u „ndh“. Kad bi onaj prvi argument o pravnom slijedu i „pao u vodu“, ovaj argument o pravnom slijedu Republike Hrvatske, nad učincima rasnih zakona u „ndh“ na bilo kojem nepristranom sudu u inozemstvu, imao bi itekakav utjecaj na konačni ishod spora.

Treće, tu je pitanje ustaških i domobranskih mirovina. Nesporno je da danas Republika Hrvatska, na temelju propisa koje je donijela nakon osamostaljivanja isplaćuje mirovine i sva prava koja iz toga proizlaze pripadnicima oružanih snaga „ndh“, dakle ondašnjim ustašama, domobranima, čuvarima i djelatnicima koncentracijskih logora, ukratko pripadnicima zločinačkog režima u vrijeme „ndh“. Utvrđivanje takvih prava vojnicima „ndh“ je nepobitni pravni argument o stvarnom pravnom slijedu Republike Hrvatske nad „ndh“. Argument kojeg će prihvatiti bilo koji sud na svijetu. Jer ako je Republika Hrvatska prihvatila i utvrdila zakonsku obvezu da iz Državnog proračuna financira mirovinsko i zdravstveno osiguranje ustašama, znači to je država koja je time priznala pravni slijed prema pripadnicima oružanih snaga u „ndh“. Pretpostavljam da će se ovaj dokaz naći pred američkim sudom u dokazivanju osnovanosti tvrdnje o pravnom slijedu Hrvatske nad „ndh“.

Četvrto, tu je Slučaj Stepinac. Republika Hrvatska je ovog pravomoćno osuđenog ustaškog kolaboratora rehabilitirala kako aktima Sabora, tako i učestalim javnim istupima najviših državnih dužnosnika. A potpuno je nezabilježeni presedan da je kompletna državna administracija uključena u kampanju Stepinčevog proglašenja svetim, na čemu su angažirani i premijer Andrej Plenković, ali i Davor Ivo Stier, koji je čak otvorio i diplomatski neprimjereni sukob sa susjednom državom upravo oko svetačkih stavova o čovjeku koji je o uspostavi „ndh“ s oltara ponavljao proustaške panegirike – Alojziju Stepincu. 

Peto, i nikako manje bitno jest činjenica da su HDZ i uspostavu Republike Hrvatske vrlo izdašno financijski pomagali pripadnici ustaške emigracije kao i direktno brojne ustaške emigranstke organizacije, koje su do danas ostale glavni inozemni oslonac političke i financijske moći HDZ-a. Mogao bih biti do kraja drzak pa reći – oni su HDZ-ovo ustaško, logističko podzemlje.

HDZ je, izvan svake sumnje, političke pozicije vlasti gdje god je stigao zadnjih dvadesetak godina, koristio kako bi na sve moguće načine, najčešće skriveno, vratio usluge ustaškoj emigraciji koja ga je financirala, a kao posljedica nastao je ovaj hibrid od države, koji se u preambuli svojeg Ustava poziva na antifašizam i ZAVNOH, ali čija politička vlast svim svojim potezima ustrajno i dosljedno osigurava pravni i politički slijed nad ustaškom „ndh“.