SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
POST FESTUM
 
Što je Vučić tražio u Rusiji?
Autor/izvor: Branimir Vidmarović
Datum objave: 05.10.2018. - 13:17:00
Zadnja izmjena: 05.10.2018. - 19:11:16
KOLUMNA - Aleksandar Vučić ovih je dana boravio u službenoj posjeti Moskvi. Od njegova zadnjeg putovanja u Rusiju, kada je bio gost na vojnoj paradi povodom Dana pobjede, još se nisu stigli ohladiti motori zrakoplova. A još prije, boravio je u Moskvi krajem 2017. I eto, evo Vučića još jedanput na carskome dvoru.

Prošle je godine Vučić potpisivao razne ugovore iz područja energetike, željeznice i obrambene industrije. Prije svega, radilo se o MiG-ovima za koje je Vučić kod kuće tvrdio da su „džaba" dok su ruske televizije izdajnički govorile da je posrijedi kupovina. Na Danu pobjede, uz Benjamina Netanyahua bio jedan od svega dvoje predsjednika koje je posjetilo paradu. I dok je Netanyahu doletio s jasnom namjerom da popriča o izlasku SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom, Vučić je ponosno popunjavao prazninu na podiju, prepričavajući nanovo srcedrapateljsku priču o zabranjenoj ljubavi između dvaju naroda koju čitav svijet prezire i brani. Ovaj puta Vučić je stigao je ponovo u ekstra izdanju, kako i priliči, samostalno pred Putina.

Nije Vučić došao odjednom zbog događaja na Kosovu, kako se misli, i kako volio da svi u Srbiji i u Europi misle. Takve se stvari usuglašavaju mjesecima, što je ruska strana ponovo izdajnički naglasila. Ne, Vučić je ponovo došao jer vidi kako kolega Dodik iz Banja Luke hodočasti u Moskvu češće no što prosječni posjetitelj Oktoberfesta ide u toalet i stalno se vraća sa vrećama punim, ne baš svježih, ali za domaći i regionalni vašar sasvim jestivih političkih kobasica. Ako može Dodik sa svojim susretima od 60 sekundi na koje Putin kasni tri sata zatresti Bosnu, Zagreb, pa i Europu zašto onda Vučić ne bi mogao isto?

Vučić želi u EU. I zna da će prije ili kasnije ući jer je za EU to važno, bez obzira što mislili susjedi Srbije. Sigurno se sjećate kako je u Zagrebu nastupao suvereno i donekle bahato. No, Vučića brine ovo „kasnije". Naime, njegov je mandat tek počeo. Sljedeći predsjednički izbori su 2022. Nije realno da će Srbija ući u EU tijekom njegovog prvog mandata. Ali tijekom drugog...? No, da osvoji drugi mandat, Vučić mora nahraniti čitav čopor vukova i spasiti farmu životinja.

Vučić se našao u centru trokuta SAD-EU-domaća javnost. Prema rezultatima istraživanja javnog mišljenja Ministarstva za europske integracije Srbije, birači su uvjereni da je Rusija na drugom mjestu po financijskoj pomoći Srbiji, tek tri posto iza EU. Ali prava slika je sasvim drugačija. Prva dva mjesta uvjereno, pače vrlo debelo zauzimaju EU i SAD, a Rusije nema ni među deset najvećih donatora. Budući da kod kuće Vučić i SNS uživaju solidnu biračku podršku, ruska priča, točnije mit, mora i dalje funkcionirati kako bi podupirala biračku iluziju. U Moskvu je zato, kako kaže, krenuo kao bi zamolio Putina za pomoć oko novonastalih problema na Kosovu.

Upravo to je Vučić i radio u Moskvi. Tresao je PR i uz pomoć ruske televizije stvarao informacijsku buku. Sam razgovor s Putinom trajao je manje od reklame između filmova na televiziji. Bio je kasnije doduše i privatni razgovor, pa razgovori u širem krugu, ali cjelokupni dojam je bio sličan nekom psihološkom testu gdje vas mole da oko jedne točkice nacrtate što god možete. Pa nacrtate veličanstveni posjet Rusiji. Gdjegod je mogao, Vučić je pričao na dobrom ruskom i konstantno naglašavao da je Srbija „jedina europska zemlja koja nije i nikad neće uvesti sankcije protiv Rusije". Fraza je isključivo laskanje neiskusnih ušiju. Jasno je da Srbija nije europska zemlja u smislu politike i sankcija, isto kao što je jasno da je udio srpskog tržišta u ruskom izvozu toliko malen, da Moskvu ne zanima je li Srbija uvela sankcije ili ne.

Opet, sve je učinjeno s pažljivim pogledom prema Zapadu. Vučić je prilikom posjete dao intervju kanalu Rossiya 24 u kojem se žalio na položaj Srbije, ali ne u klasičnom „svi su se urotili protiv Srbije" tonu. Vučić je jadikovao da Bruxelles ne shvaća i ne cijeni dovoljno srpske napore na putu prema Europi. Toliko je puno Vučić pričao o Europi da je u jednom trenutku shvatio da sve ide u krivom smjeru pa se malo prebacio na kritiku Velike Britanije oko afere Skripalj.

No, na spomen NATO-a Vučić je načulio uši. Lako je, i za prilike korisno bilo reći da Srbija neće u NATO jer niti su birači spremni, niti je Srbija sazrela. Ali Vučić je požurio naglasiti da je suradnja sa savezom dobra, dok je na pitanje novinarke o Trumpovoj namjeri da uvede mjere protiv svih zemalja koje surađuju s Rusijom skromno rekao da se nada da toga ipak neće biti.

Vučić shvaća da sav europski, pogotovo američki novac ima vrlo jasne političke konotacije. Njegovo inzistiranje na vojnoj neutralnosti Srbije nema antizapadni i proruski smisao, kako bi to mnogi u Moskvi htjeli tumačiti. To je signal da Srbija nije voljna prikloniti se ruskom vojnom i sigurnosnom utjecaju. Jer status ruskog humanitarnog centra u Nišu, za koji Rusija traži diplomatski status, još uvijek nije riješen.

To je sigurno bila tema razgovora iza zatvorenih vrata. Budući da uvažavanje ruske molbe može ozbiljno poljuljati europske perspektive Srbije, ovaj problem nema pravog pregovaračkog potencijala. Beograd jednostavno ne može predložiti Moskvi ništa što bi imalo istu ili makar sličnu vrijednost. Obećanje da neće ulaziti u NATO? Moskva je svjesna da je ta perspektiva vrlo maglovita i nedeterminirana. Crna Gora je iznosila slične formule, a kad joj se ukazala mogućnost, priključila se Savezu tako brzo da je čak i Usain Bolt ustao i zapljeskao. Iz sličnih prozapadnih razloga službeni Beograd ne priznaje ruski legitimitet u Krimu, iako tvrdi da je tako zbog Kosova.

Kad uzmemo sve u obzir, ispada da ni u jednom za Moskvu važnom pitanju Srbija ne želi i ne može prihvatiti ruske uvjete. Budući da je novac na strani EU i SAD-a, ni Rusija nema što predložiti Srbiji osim sovjetskih zrakoplova i tapšanja po ramenu. Naravno, ne treba biti naivan: Moskva će pokušavati izvući korist čak i iz ovakve suradnje, jer s relativno malo sredstava ima prilike opstruirati zapadne projekte. Ali ipak, to nije ona velika strateška suradnja.

Jedino što na kraju ostaje jesu energetika i infrastruktura. Samo, energetika je standardna ruska tema koja obuhvaća čitavu Europu i Srbija u tom kontekstu ne zauzima posebno mjesto. Vučić je iskazao interes za tranzit Turskog toka s istim motivima zbog kojih Njemačka želi Sjeverni tok. Ruska željeznička kompanija RŽD u Srbiji kroz 800 milijuna dolara težak kredit gradi dionicu željezničkog pravca Beograd-Budimpešta u izgradnju koje su uključeni i Kinezi.

Vučić je nakon sastanka s Putinom izjavio da je dobio sve što je htio, ali da ne može iznijeti detalje. To znači da nije dobio ništa konkretno. Ruska strana je vjerojatno izrazila razumijevanje za Vučićeve patnje, ali rekla da bez centra u Nišu — nema niš. No, s obzirom na sve, pitanje je koliko bi Putin bio voljan financijski i resursno ulagati u tako rizičnu investiciju kao što je Srbija kad i bez toga ima sasvim dovoljno.

Teško da je Vučić putovao u Moskvu iskreno vjerujući u nešto više. Bilo kakav snažan ruski angažman eksponirao bi ga u neželjenom kontekstu. Posjetom Putinu, Vučić je zapravo, osim za domaće potrebe, prvenstveno poslao u svom stilu oportunu poruku Bruxellesu da što prije riješi sve probleme i sasluša srpsku stranu. U protivnom, Vučić eto, ima „onog 'ko hoće" slušati jadikovke. Kako nitko ne želi jačanje ruskog utjecaja u Srbiji, Vučić i dalje pokušava surfati valove europskih strahova ne bi li pogurao situaciju u svoju korist.