SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
CIJENE I MONETARNA POLITIKA
 
Što nam govore niska inflacija i kretanje cijena u Hrvatskoj?
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 08.09.2019. - 19:15:00
Zadnja izmjena: 08.09.2019. - 19:15:57
KOMENTAR - Ovih dana možete čitati o najavama nove recesije, samo što se rijetko tko usuđuje prognozirati hoće li biti «velika» poput one 2008./2009., ili normalna poput onih u prijašnjim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata kada europska gospodarstva nisu propadala za puno više od 1%.

Ne nedostaje zlogukih proroka koji najavljuju «majku svih recesija». Njihova logika počiva na ideji o izgubljenim moćima monetarne politike. Kamatne stope američke i europske središnje banke već su toliko niske da se njihovim daljnjim rušenjem (u negativne zone, naravno) više ne mogu proizvesti pozitivni učinci.

Drugim riječima, ljudi koji vjeruju u moći središnjih banaka plaše se da je pukla sigurnosna mreža: propast ćemo nakon prvog kriznog udara jer središnjim su bankama vezane ruke (ECB-u više nego FED-u koji može spuštati za još barem 2 postotna boda)! Ima li osnove za takvo predviđanje i kakva je u tome uloga najvažnije pojave za naše svakodnevne živote, inflacije?

Monetarna kastracija

Hipoteza o izgubljenim moćima monetarne politike počiva na pretpostavci da je upravo monetarna politika bila ta koja je svijet uvaljivala u velike krize poput one doista Velike (1929.-1933.) jer je bila pretjerano pasivna, ili da ga je izvlačila s ruba ponora kada je bila dobro podešena, kao 2008./2009. Navodno je bilo tako. Treba reći navodno, jer postoji jedno «ubitačno» pitanje: ako je monetarna politika bila tako moćna u rješavanju krize pred 10 godina, kako to da se svijetu dogodila velika recesija nakon 2008.?

Moguće je odgovoriti da bi recesija bila još snažnija da nije bilo monetarnog odgovora. Tu smo u zoni spekulacije. Ekonomski modeli nisu dovoljno složeni i robusni za davanje pouzdanih odgovora o tome što bi se moglo događati u kontra-faktičkim scenarijima, takozvanim alternativnim povijestima.

Uostalom, možda je velika recesija nakon 2008. bila tako jaka jer su kamatne stope prije krize bile previsoke? Ako je to bio slučaj, onda sljedeća recesija neće biti ni izbliza toliko jaka, jer su kamate sada mnogo niže i sustav je stabilniji, a pouka glasi da je monetarna politika utjerala svjetsko gospodarstvo u recesiju 2008.

Pustimo prošlost i gdje si bio kad je puko' Lehman, jer zanima nas nešto drugo: kako to da su kamatne stope danas ekstremno niske (npr. prinos na 10-godišnju njemačku državnu obveznicu kreće se oko -0,7%), kada se gospodarstva EU i naročito SAD-a nalaze na kraju najduljeg razdoblja ekspanzije u poslijeratnoj povijesti (koje u SAD-u traje dulje od desetljeća), uz stope nezaposlenosti od 3,7% u SAD-u (povijesni minimum) i 6,5% u EU (također najniže od početka predstavljanja podataka na Eurostatu)?

Ovo je zagonetka za ekonomiste: ranija duga razdoblja ekonomskog rasta i niske nezaposlenosti dovodila su do takozvanog «pregrijavanja» koje se očitovalo u višim stopama inflacije. Sada nema inflacije, pa možemo govoriti o inflacijskoj zagonetki – zagonetki niske inflacije na vrhu ili pri vrhu ekonomskog ciklusa. Nisu nas tako učili u školi (bye bye Dr. Phillips, za one koji su slušali makro).

Četiri rješenja inflacijske zagonetke

Inflacijska zagonetka ohrabruje središnje banke u njihovim ekspanzivnim monetarnim politikama pri vrhu poslovnog ciklusa: centralni bankari osjećaju se komforno dok je aktualna i očekivana inflacija niža od 2% na godinu. Zbog toga sada ispucavaju svoju municiju unaprijed, nadajući se prevenciji nevolja. Prostor koji koriste obilježen je neočekivano niskom inflacijom, a razne teorije objašnjavaju zašto je niska. Pregledat ćemo četiri: nejednakosti, ciljanje štednje, globalizacija i tehnološke promjene. Potom ćemo pogledati pronalaze li ta objašnjenja odraze u kretanju cijena u Hrvatskoj u proteklih pet godina.

Hipoteza naraslih nejednakosti posebno je važna za SAD i UK. Tamo su nejednakosti dokazano i snažno povećane u protekla tri desetljeća; toliko, da bi to moglo imati makroekonomske učinke. Prema ovoj teoriji, učinci monetarne ekspanzije dopiru do bolje stojećih građana koji imaju financijsku imovinu čije vrijednosti rastu, dok donji dohodovni ešaloni od toga nemaju koristi. Njihovi dohoci slabo rastu, pa ljudi moraju štedjeti kako bi se zaštitili od povećanih rizika. Zbog toga je potrošnja mala, a inflacija niska. Problem s ovim objašnjenjem leži u tome što niske kamatne stope mogu imati i suprotan učinak od opisanog, a nejednakosti u mnogim zemljama (Japan, kontinentalna Europa) nisu povećane toliko da bi mogle imati učinke kakve predviđa ova teorija. Tek se u kombinaciji sa starenjem stanovništva mogu dobiti neki smisleni rezultati, ali onda nije problem u nejednakostima, nego u demografiji.

Hipoteza ciljane štednje polazi od toga da ljudi imaju neke zacrtane ciljeve štednje (npr. za mirovinu), pa kako se povrat na štednju smanjio, ljudi manje troše, a više štede. Narasla štednja iz tekućeg dohotka i umjerena potrošnja drže cijene nisko. Ovo je razumna hipoteza, makar za kraći rok, no za sada nema uvjerljivih potvrda o njezinoj makroekonomskoj važnosti u dugom roku.

Hipoteza globalizacije polazi od toga da seljenje radno intenzivnih proizvodnji (npr. odjeća, obuća, elektronika) na istok i jug svijeta doprinosi nižim cijenama. Gospodarska otvorenost i širenje svjetskog tržišta povećava volumene i efikasnost proizvodnji, što se na kraju odražava u nižim cijenama proizvoda koji se rade na etabliranim tehnologijama, od čega najviše koristi imaju potrošači u razvijenim zemljama (jer oni najviše troše). Hipoteza ima smisla, iako oko relativne važnosti ovog objašnjenja postoje prijepori.

Hipoteza globalizacije ujedno objašnjava zašto globalni trgovački rat predstavlja prijetnju: carine bi mogle dovesti do inflacijskog udara, a ako se jednokratni udar pretoči u porast inflacijskih očekivanja, središnje banke bi trebale podići kamatne stope u najgore vrijeme, što bi moglo uzrokovati novu veliku recesiju.

Hipoteza tehnoloških promjena polazi od toga da tehnološki napredak – rast produktivnosti – ruši cijene industrijskih proizvoda, ali i usluga na čiju proizvodnju nakon Treće i Četvrte industrijske revolucije tehnološki napredak sve više utječe. Tehnologija pronalaženja brijača i samog šišanja nije se mnogo promijenila, ali razmislite koliki su učinci tehnološkog napretka u zadnjih samo 20 godina na načine (i troškove) pronalaženja mjesta za odmor i dolaska do njih. Ili u medicini, gdje su nekada nove i skupe tehnologije do danas jako pojeftinile, što je dijelom kombinacija tehnološkog napretka i globalizacije (npr. kolor dopler UZV iz Kine i Indije).

Ostavimo ove hipoteze, kao u metafori Bićanića i Deskara-Škrbića, da lebde «kao loptice u zraku», što znači da se ne opredjeljujemo za neku od njih, i pogledajmo što pričaju podaci.

Što nam govori kretanje cijena u Hrvatskoj u proteklih pet godina

Podaci o cijenama u Hrvatskoj zanimljivi su i ilustrativni, jer mala i otvorena zemlja «uvozi» cijene roba koje se međunarodno razmjenjuju, pa promjene odnosa cijena odražavaju šire, globalne trendove. Pojednostavljeno, šišanje je u Zagrebu upola jeftinije nego u Berlinu, ali ista tenisica košta približno jednako, pa će i hrvatski frizer koji danas šiša isti broj ljudi na dan kao pred 20 ili 40 godina moći kupiti više boljih tenisica nego tada.

Ne zanima nas ukupna inflacija, već promjene cijena po najvažnijim kategorijama roba i usluga. U tu svrhu, indeksi cijena za proteklih pet godina poredani su na tri grafikona. Na prvom su cijene koje su značajnije rasle, na drugom su one koje se (približno) nisu mijenjale, a na trećem one koje su padale.

Očekivano, najveći porast zabilježile su turističke usluge. Začudo, ekonomska teorija ima smisla! Najveća inflacija se dogodila tamo gdje je rast potražnje najjači, a u nekoliko godina nema nekog velikog tehnološkog napretka.

Također očekivano, inflacija je prisutna u rekreaciji i kulturi (sektor prati turizam) te u zdravstvenim uslugama, dok se cijene alkoholnih pića i duhana mijenjaju skokovito pod snažnim utjecajem trošarina, tako da je važniji utjecaj države nego tržišta. Također treba primijetiti da je samo u turizmu zabilježena stvarno značajna inflacija od oko 3% na godinu u prosjeku (indeks oko 116), dok rekrecija i kultura te zdravlje zapravo imaju nisku inflaciju i mogli smo ih klasificirati na drugi grafikon. Na drugome je pokazano da se cijene hrane i pića, usluga obrazovanja, stanovanja, energije i opreme za kuću nalaze u skupini koja stagnira, u prosjeku ispod 1% na godinu.

A u skupini padajućih cijena nalaze se odjeća i obuća (čije cijene očekivano «divljaju» sukladno sezonskim oscilacijama), prijevoz i komunikacije.

Prikazani raspored promjena cijena sugerira da globalizacija i tehnološki napredak, koji najsnažnije djeluju upravo u ovoj skupini proizvoda, imaju najjači učinak: automobili troše sve manje goriva po kilometru, komunikacije su pod vidljivim utjecajem tehnološkog napretka, a cijene odjeće i obuće nalaze se pod utjecajem globalne konkurencije, to tržište je uistinu svjetsko.

Kratkovidni ljudi i provokacija za kraj

Moguće je da se vaša ocjena inflacije neće poklopiti s ovim procjenama Državnog zavoda za statistiku (jer je više subjektivna): ljudi slabo pamte cijene, fokusirani su na iskustva iz proteklih tjedana, preveliku pažnju pridaju onome što kupuju svaki dan (cijena kave ili cigareta), a učinke tehnološkog napretka u dugom roku većinom uopće ne percipiraju: velika većina vas ne zna koliko ste kilometara na mjesec radili pred 10 ili 20 godina i koliko ste goriva za kilometar mogli kupiti svojom tadašnjom plaćom.

Kratkovidan kakav jesam, mislim da podaci pričaju približno točnu priču, a ako bih sumnjao u njih, prije bih sumnjao u to da precjenjuju inflaciju jer propuštaju mjeriti efekte tehnološkog napretka i globalizacije. Kadgod se otvori ova tema volim podsjetiti na Nordhausov dokaz koliko smo bili neprecizni u mjerenju pada cijene umjetnog osvjetljenja kroz povijest.

Moja se subjektivna ocjena može zasnivati i na kilogramu piletine koja se dugo godina nije mijenjala (iako je relativna cijena hrenovki i iznutrica dramatično porasla jer uključuje dodatan ljudski rad koji je relativno poskupio), i na prolasku pored štandova na Opatovini gdje jedan mali domaći proizvođač muškog donjeg rublja prodaje naizgled solidne pamučne gaće po (smiješno niskoj), godinama istoj cijeni. Da, espresso je poskupio u širem centru Zagreba (i bez uvođenja eura, kunoljupci!), no divljanje cijena počelo je kada su nam grad okupirali turisti ... i to je dobro. Samo nemojte biti poput gunđala koji tvrde da je bilo bolje nekada kad je kava bila sedam kuna i kad – nije bilo nikoga. Tko vam je kriv što ne rentate neku špelunku preko Air B'n'B-a pa nemate koristi od svih tih Koreanaca koji, ničim izazvani, mile oronulim centrom Metropole i čude se gromadama kamenja na Stubama Biskupa Duha pored kojih cijeli život prolazimo kao pored turskog groblja.

Ukratko, kratkovidni smo i subjektivni. I podložni prognozama sudnjega dana, iako (možda) živimo u najboljem razdoblju u povijesti.

Stabilne ili padajuće cijene u novijoj su se povijesti pojavile dvaput. U posljednjoj četvrtini devetnaestog stoljeća, i u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća. Oba razdoblja bila su obilježena strahovito brzim širenjem izuma Prve (strojevi) i Druge (električna energija) industrijske revolucije. Moguće je da smo sada u razdoblju širenja učinaka Treće i Četvrte industrijske revolucije, jer povijest nas je naučila da su od izuma i početka njegovog širenja do stvaranja brojnih aplikacija koje utječu na svakodnevne živote ljudi potrebna desetljeća. Učenje i prilagodbe traže vrijeme, dok se tehnologije kroz dulji rok prilagode onako kako ljudima najbolje odgovara (ako ikada, jer ljudi su malo nestabilni i stalno hoće nešto eksperimentirati).

Sve to ne isključuje izbijanje nekog mega-poremećaja. No, ne smijemo izgubiti iz vida da sve o čemu govorimo, pa i velike krize, stvaraju ljudi, kratkovidni ljudi. Pogreške su stoga moguće (realisti će reći: vjerojatne), a pravo je pitanje je kako ih izbjeći. U ovom slučaju, najvažnija pouka za izbjegavanje pogrešaka odnosi se na odbacivanje vjere u moći monetarne politike: ako je prostor za monetarno djelovanje sužen, to ne mora značiti da svijet visi o koncu. Može biti da je sužen prostor dobar i zato da ljudi koji vode monetarnu politiku ne naprave neke nove dramatične pogreške.

Jer, ako ćemo biti iskreni, još uvijek nemamo konačnu bilancu učinaka monetarne politike kroz povijest. Znamo da je bilo ružnih epizoda, kada je monetarna politika ili izazivala krize, ili ih je propuštala na ispravan način liječiti; bilo je i dobrih trenutaka kada je monetarna politika pametno reagirala na krize. No, što je kroz povijest prevagnulo, ne znamo. Možda i nije toliko bitno, u usporedbi s drugim izvorima poremećaja kao što su političke odluke i geopolitički odnosi, na što bi i ovoga puta trebalo svrnuti najveći dio pažnje. Stoga, provokacija za kraj: ako ovog puta stvarno jako pukne, neće grunuti zbog tržišta, nego zbog država.