DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
KINESKE PROMJENE
 
Što zapravo znači ukidanje ograničenje mandata predsjednika Kine?
Autor/izvor: Branimir Vidmarović
Datum objave: 11.03.2018. - 10:23:51
KOLUMNA - Prijedlog Komunističke partije da se ustavnom promjenom ukine ograničenje mandata za dužnost predsjednika Kine jedna je od najvažnijih vijesti u ovoj godini. 

Najavljena odluka je izrazito snažno i negativno odjeknula svijetom, kao nagovještaj neograničene vladavine Xi Jinpinga i kraj svih političkih reformi. U nedjelju 11. ožujka, 13. saziv Kineskog nacionalnog kongresa, najvišeg zakonodavnog tijela Kine koji ovih dana zasjeda u Pekingu, izglasao je i potvrdio sve predložene ustavne promjene. 

Mediji i analitičari upozoravaju da je Xi Jinping odlučno i bez milosti centralizirao svu vlast u Kini i da je novi potez beskrupulozna manifestacija njegovih ambicija da ostane vladar Kine do smrti. Iako je prvi dio kritike dobro argumentiran i praktički uočljiv na svim razinama državne vlasti, državnih kompanija i političkih mreža, nije sasvim ispravno povlačiti direktnu vezu između ukidanja predsjedničkog mandata i apsolutističkih težnji. Funkcija predsjednika u Kini je uvedena je tek 1954. godine, deset godina nakon uspostave NRK. Povjesničar Hu Angang navodi da je Mao Ce-tung, ovako opisivao svoje viđenje funkcije predsjednika: 

"Državni predsjednički sustav Narodne Republike Kine u nacrtu novog ustava sasvim je drugačiji od kapitalističkih zemalja i kineske povijesti. Predsjednik NRK je simbol jedinstva naroda, ne pravni i administrativni lider sa posebnim ovlastima. Predsjednik može davati prijedloge Nacionalnom kongresu, Državnom vijeću i Visokoj državnoj konferenciji i na taj način pomagati zemlji."

Obrazlažući zašto je funkcija predsjednika uopće potrebna, Mao je govorio: 

"Stvorili smo dužnost predsjednika za sigurnost zemlje. Sa glavnim tajnikom, premijerom i predsjednikom naša će zemlja biti sigurnija jer teško da će tri osobe griješiti istovremeno. Ako je Nacionalni kongres neučinkovit, ne preostaje nam ništa nego čekati četiri godine. Predsjednik je pak sigurnosna poveznica između Državnog vijeća i Nacionalnog kongresa.“ 

Predsjednik je de-facto počeo funkcionirati 1959. godine, kada je na tu dužnost postavljen Liu Shaoqi. No, u ognju Maove Kulturne revolucije, Liu Shaoqi je, uz brojne druge bio protjeran i obeščašćen. Nakon kulturne revolucije, Mao nije želio uskrsnuti predsjedništvo jer nije želio ni sa kime dijeliti vlast i nije mogao dopustiti da uz njega bude i drugih autoriteta.

Kasnije je Deng Xioaping novim ustavom 1982. vratio poziciju predsjednika i to s ograničenjem od dva uzastopna mandata. Budući da nije htio dopustiti povratak kulta ličnosti, Deng je uveo trodiobu vlasti: glavni tajnik Komunističke partije, predsjedavajući vojne komisije i Predsjednik. Funkcija predsjednika bila je simbolična a glavna joj je svrha bila interakcija sa stranim državnicima za koje bi susreti sa glavnim tajnikom komunističke partije bili ideološki i protokolarno neumjesni. 

Dakle, niža po časti naspram glavnog tajnika KPK, predsjednička dužnost je uvijek bila funkcionalno i smisaono krnja.

Za današnju situaciju je također važno da je nakon incidenta na Tiananmenu, počevši od Jiang Zemina, predsjednička funkcija izgubila svoj Maovski i Dengovski smisao, odnosno izgubila svoju kakvu-takvu autonomiju u trodiobi vlasti. Zbog krizne situacije, bilo je odlučeno da će sve tri dužnosti obnašati jedan čovjek. Jiang Zemin je tako postao prvi lider Kine koji je predsjedavao državom, partijom i vojskom. 

Već tada, 1993. godine, počeo je proces dekonstrukcije trodiobe vlasti i demokratskih reformi u našem zapadnom poimanju. Taj se princip do danas nije promijenio. U tom smislu, nema ništa čudno u tome što će ionako integrirana u sustav vladavine, uz to niža po časti funkcija predsjednika jednostavno izgubiti svoja dekorativna, vizualna ograničenja.

Ali čemu onda promjene ako je funkcija predsjednika beznačajna?

Ukidanje ograničenja mandata predsjednika je ulaganje u čvrstoću i vječitost Partije. Ukinuvši, naime, ograničenje na jedinu, po prirodi „stranu“ funkciju, Partija cementira svoju vlast i zatvara vrata najmanjoj mogućnosti pobuna, revolucija i nekontroliranih reformi. 

Budući da Partija smatra da je Kina suočena s velikim izazovima: financijski rizik, siromaštvo, borba sa korupcijom, ekologija i specifična sigurnosna situacija u svijetu, ovaj potez je povučen da bi, ako zatreba, Xi doista mogao ostati i nakon svog tekućeg mandata.

Ovdje nije toliko riječ o osobnoj ambiciji Xija. Partija je dala Xiju povjerenje i ona osjeća da je njegovo vodstvo u ovom trenutku pogodno i odgovara interesima i viziji partije. Ako Xi ima ambicije, onda je za njega pogodno što se one poklapaju s ambicijama upravljačkog organizma. No u konačnici, Xi oblikuje partiju u onoj mjeri u kojoj partija to dopušta. Xi naravno zna da je partija dugovječnija od pojedinca i namjerava učiniti sve, da tako i ostane. 

Praktički razlog je integracija „zapovjednog“ lanca i skraćivanje procedure donošenja odluka. Kao što znamo iz temeljitih istraživanja sinologa K. Lieberthala i M. Oksenberga, partija u kriznim trenucima može ukinuti kolektivistički pristup kada se ključne odluke donose mjesecima i godinama i uvesti diktaturu unutar partije. Odluka o neograničenim mandatima predsjednika dobro se uklapa u ovaj model.

S obzirom na integriranost Kine u svijet, teško je funkcionirati bez poštovanja ustava i zakonodavnih normi. Ako partija odluči da Xi mora ostati duže, predsjednički

mandat bi stvorio nepotrebne probleme. Tada bi se Kina morala vratiti Dengovskoj diobi vlasti i izabrati simboličnog predsjednika ili nastaviti funkcionirati kršeći pravne norme. Oba rješenja su vrlo nezgodna i komplicirajuća. 

Zato je novi potez dosta elegantan i na svoj način pokazuje da Kina drži do svojeg zakonodavstva. Ovdje se možemo sjetiti starog kineskog principa „vladavine zakonom“: umjesto da zaobiđe brdo koje joj zaklanja vidik, partija ga je jednostavno pomaknula.

Ukidanje mandata je zapravo reforma u smjeru simplifikacije, samo ne ona koju je očekivao Zapad. Kina ima dva ustava što stvara dosta nevolja jer se neka identična po funkcijama tijela potpuno preklapaju (poput Državne i Partijske vojne komisije, koje imaju iste članovi i prostorije). Integriranje državne funkcije u partijski neograničeni okvir možda je početak reduciranja državnog dijela kineskog sustava. 

Tako Xi Jinping jednostavno vraća politiku u neke arhaičnije, ali ni po čemu kontroverzne ili nove okvire.