SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SINDIKATI-VLADA
 
Tko će preispitati odgovornost sindikata javnog sektora?
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 20.10.2019. - 18:31:00
Zadnja izmjena: 20.10.2019. - 18:33:24
KOMENTAR - Teško se prisjetiti kada je neki premijer sa sindikatima odigrao igru kakvu je ovih dana igrao Plenković.

Predsjedanje EU-om je pred vratima; vodstvo u anketama pred SDP-om nije odveć uvjerljivo; u HDZ-u nadire stranačka desnica. Ova tri razloga objašnjavaju zašto Plenkoviću nedostaje nekoliko mjeseci kako bi si (eventualno) osjetnije podigao šanse za trajan politički opstanak. Zbog toga bi izlazak na prijevremene izbore sada bio vrlo blizu političkog samoubojstva. Vlada nema veliku pregovaračku moć, a sindikati su to odlučili  iskoristiti.

Pomisliti kako ćeš u takvim uvjetima mesijanski razriješiti gordijski čvor plaća u javnom sektoru u sljedećoj izbornoj godini uz pomoć jednostavne formule 3 x 2% = 6,12% povećanja plaća svima, oblik je deluzije. Naime, kada je Plenković, ničim izazvan, sa saborske govornice objavio ovo „rješenje“, sindikatima su trebala točno dva sata za sazivanje presice, odbacivanje ponude (na koncu, pregovori o plaćama su strukturiran proces, a ovo je bila objava „izvan sistema“) i uslijedilo je podizanje letvice sindikalnih zahtjeva za stepenicu ili dvije više.

Čini li to sindikate “lošim momcima”, neodgovornim uzročnicima problema u hrvatskom javnom sektoru, socijalistima, ili pregovaračima u korist vlastite štete, kao što se moglo slušati ovih dana? U današnjoj kolumni pokušat ću zaći u pozadinu ovih površnih kvalifikacija i progovoriti o odnosu odgovornosti vlasti i sindikata javnog sektora kada je riječ o politici plaća.

Premijer sindikatima u obrazovnom sektoru, od kojih je sve krenulo, nije dao ono što su tražili (korekciju koeficijenata složenosti poslova za 6,11%), ali je njima i svima ostalima dao ono što nisu tražili – veliko i jednako povećanje osnovice za 6,12%. Povećanje će se moći financirati zbog odustajanja od najavljenog (i u zakon već ugrađenog) smanjenja opće stope PDV-a s 25% na 24%. O koeficijentima će razgovarati stručnjaci, najavio je premijer, računajući da je 6,12% približno isto što i 6,11%, bez obzira kako se zove parametar koji se korigira.

Tko to ne bi prihvatio? Umjesto da ih neočekivani premijerov poklon približi prihvaćanju dogovora, kao što je netko možda očekivao, dogodio se mali rašomon:

Sindikati u prosvjeti podižu intenzitet štrajka, jer nastavljaju tražiti poboljšanje svog relativnog položaja (koeficijenti) – to je razlog zašto je štrajk uopće započet.

Priključuju im se (iz solidarnosti) sindikati u visokom školstvu koji traže bolje koeficijente za nenastavno osoblje (kako čistačice na fakultetima ne bi čistile za manje od čistačica u osnovnim školama – profesorima je valjda već dovoljno dobro). Šef Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić poziva na štrajk solidarnosti (čitaj: opći štrajk) kako bi i ostali sindikati javnog sektora u znak zahvalnosti (jer je sada očito da će dobiti 6,12% zahvaljujući štrajku prosvjetara) podržali prosvjetare u njihovim daljnjim nastojanjima ispravka „nepravdi“ (koeficijenata).

Mamac je bačen i najavom traženja dodatnih dvocifrenih povećanja osnovica, što bi svima zaposlenima u državnom sektoru trebalo navući slinu na usta. Ribić zapravo poziva na cipelarenje protivnika (premijera), za kojeg procjenjuje da je u knock-downu. Vidjet ćemo je li dobro procijenio mekanost trbuha ili ga čeka neki neočekivani odgovor (vjerojatno je ipak ovo prvo jer Plenković teško može i pomisliti na prijevremene izbore koji su jedina vjerodostojna prijetnja).Bez obzira uspije li sindikalist u ovome naumu sa štrajkom solidarnosti (vjerojatno neće), ovo s prosvjetarima izgleda ozbiljno i čini se da će im premijer „dati“ još ustupaka osim ako jedno jutro ne „poludi“ kao onda kada je neočekivano najurio Most iz vlade, samo sada odluči o prijevremenim izborima.

S druge strane, sindikate se napada da su “socijalisti” (Huić), kao da su ipak trebali pasti ničice pred premijerovom ponudom bez obzira na njenu spomenutu (ne)kvalitetu koja se sažima u načelu nedamo vam što tražite, ali dajemo jednako svima.

U žustru se raspravu povremeno ubaci i poneka brojka koja bi trebala izvući raspravu iz kaljuže beskonačnog moraliziranja o pravednosti i sprječavanju iseljavanja (što je smiješno, jer još se traži više od pet učitelja ili profesora koji su sreću potražili u Irskoj). No, nada u brojke brzo splasne. Sindikati, naime, čine sve kako se ne bi razgovaralo o ukupnim brojkama o izdacima za plaće i strukturi državnoga proračuna. Sindikatima je bitno da rasprava ostane u mikro okviru; da u prvom planu ostanu priče o pravdi i nepravdi, relativnim odnosima i zaostajanju plaća.

Na tom tragu objavili su studiju koja potvrđuje da su prosječne plaće u državnom sektoru veće nego u privatnom, međutim razlika se smanjuje a visokoobrazovani u javnom zarađuju manje od visokoobrazovanih u privatnom sektoru. Nije li to očita nepravda?

Sindikati su vjerojatno mislili da bi spomenute brojke mogle biti dovoljne za opravdanje njihovih zahtjeva i da neće izazvati dodatna pitanja poput ovih:
Kolike udjele visokoobrazovanih u dva sektora uspoređujemo? Udjel visokoobrazovanih neusporedivo je veći u javnom sektoru nego u privatnom pa je rezultat neizbježan s obzirom na egalitarniju raspodjelu plaća u državnom sektoru.Nije li neobično da su plaće srednje stručne spreme u javnom sektoru za toliko veće nego u privatnom sektoru, da kompenziraju razliku visokoobrazovanih tako da je ukupan prosjek veći u javnom nego u privatnom sektoru?Zašto bi plaće uopće trebale biti veće u javnom sektoru, kada su kontrolni meritokratski mehanizmi u javnom sektoru puno slabiji od tržišnih kontrolnih mehanizama u privatnom sektoru, a zakonodavstvo mnogo bolje štiti radnike u javnom nego u privatnom sektoru pa je prirodno da privatni u plaće ugrađuje i određenu kompenzaciju za rizik?Ovime tek počinje lista pitanja koja su neugodna za sindikate:

Zašto je Hrvatska pri vrhu EU prema udjelu naknada za zaposlene u sektoru opće države u BDP-u?

Prvo treba uočiti da dvije uspješne zemlje koje su najčešća odredišta iseljavanja iz Hrvatske – Njemačka i Irska – imaju najmanje udjele plaća u državnom sektoru u BDP-u. Druga strana će ovom podatku parirati tezom da neke zemlje-uzori (Skandinavija) imaju mnogo veće udjele javnosektorskih plaća u BDP-u, što znači da prikazani udjel sam po sebi nije prepreka rastu. Prvi će na to odgovoriti kako se naša kvaliteta javnih usluga ne može mjeriti sa skandinavskom, a sindikati će na to otvorenije progovarati o rastu vođenom plaćama spominjući primjer Rumunjske. Odaberite sami koji vam se argument najviše sviđa, ali činjenica je da je Hrvatska na ovoj slici jako visoko, blizu 12%, s izgledom da kroz 2 godine krene prema 12,5%, tamo gdje su Francuska i Švedska.




Izvor: Eurostat

Zašto se udjel naknada zaposlenima održava na visokoj razini, a udjel socijalnih transfera smanjuje?

Slika 2. pokazuje da je vlada Zorana Milanovića smanjivala udjel naknada zaposlenima u državnom sektoru (donja plava linija), ali je puštala rast udjela socijalnih transfera (gornja linija). To je bio način ublažavanja posljedica krize: nije imala mogućnost povoljnog zaduživanja i prostor za mirovine i naknade za brojne nezaposlene morala je tražiti u uštedama na drugim stavkama. Sindikati javnog sektora SDP-u nikada nisu oprostili pad udjela naknada zaposlenima koji se najbolje vidi u 2013. godini. S povratkom HDZ-a od 2016. stvari su se iz sindikalne perspektive konačno preokrenule: zaustavljen je pad udjela naknada zaposlenima; počeo je njihov rast (što se odnosi i na rast udjela u BDP-u), dok se sa socijalnim transferima počeo događati obratan trend.




Izvor: Eurostat
Očito je da zaposlenima u javnom sektoru ide bolje u vremenima kada je HDZ  na vlasti (uočite lijevo visinu omjera naknada zaposlenima iznad 12% BDP-a koji je naslijeđen iz Sanaderovog razdoblja). HDZ im je pouzdaniji partner od SDP-a; povijesno gledano, sindikati javnog sektora s HDZ-om lakše postižu interesnu ravnotežu (ili su prema SDP-u previše popustljivi?).

Deficit i javni dug: para iz lonca se ne da pustiti

Nastojeći otkloniti raspravu o strukturi proračuna i udjelima u BDP-u iz okvira pregovaračkoga stola, sindikalni čelnici često napadaju ili ignoriraju fiskalnu odgovornost, uravnoteženi proračun, te traže veći deficit – labavljenje „luđačke košulje“ – jer tada se borba oko zadanog kolača bitno ublažava. Međutim, Slika 3. pokazuje zašto pozivanje na puštanje pare iz hrvatskoga lonca nema težinu. Živimo u zemlji s uvjerljivo najzaduženijim državnim sektorom među zemljama Nove Europe. Hrvatska se po visini omjera javnog duga i nakon ciklusa gospodarskoga rasta i smanjenja omjera javnog duga nalazi u gornjoj europskoj ligi, zajedno sa zemljama s kojima se ne može natjecati ili zemljama koje su prošle kroz teške fiskalne i bankarske krize, a koje joj nisu slične (npr. Grčka). Teško je braniti priču o tome da javni dug nije problem i da će magija fiskalnih multiplikatora i napuštanje „ideologije“ fiskalne odgovornosti riješiti sve probleme vezane uz alokaciju proračunskih stavki. Htjeli ne htjeli, Hrvatska mora i dalje postupati vrlo oprezno kako bi osigurala dugoročnu održivost državnih financija. Nema magije.




Izvor: Eurostat

Mit o „zaostajanju“ plaća

Sindikati ponavljaju priču da su plaće u javnom sektoru neopravdano zaostajale u toku krize nakon 2009. i da je zbog toga potrebno ispraviti nepravde iz prošlosti. Međutim, Slika 4. pokazuje da zaostajanja ukupne vrijednosti naknada zaposlenima u državnom sektoru u prošlosti nije bilo. Naprotiv, realna vrijednost ukupne mase naknada zaposlenima u sektoru opće države pratila je rast realnog BDP-a do 2008., a onda je u 2009. došlo do velikog razlaza: realne naknade nastavile su rasti zahvaljujući premijeru Sanaderu koji je neposredno prije misteriozne ostavke u ljeto 2009. imao široku ruku za javni sektor. Realni BDP se unatoč širokoj ruci nekadašnjeg premijera stropoštao. U vodu nije pala samo Sanaderova strategija kupovanja socijalnog mira. Raspao se i mit o nekakvim astronomski visokim fiskalnim multiplikatorima koji će rastom plaća u javnom sektoru spasiti gospodarsku aktivnost od strelovitoga pada. Sanader je samo stvorio očit nerazmjer kojem će trebati godine prije nego što će biti otklonjen.




*Procjena na temelju očekivane inflacije od 1%, rasta realnog BDP-a za 2,7% i rasta nominalnih naknada zaposlenima u državnom sektoru od 5%. Uočite da se podaci po nacionalnoj metodologiji i metodologiji Eurostata razlikuju od 2014., no razlika nije tolika da bi utjecala na zaključke.Izvor: Ministarstvo financija, Eurostat
Tako je započela priča o zaostajanju plaća. Vlada Zorana Milanovića našla se pred zidom s raspadnutim proračunom i kamatnim stopama koje su letjele prema 10% u vrijeme eskalacije krize u Grčkoj 2011./2012. Bila je suočena s potpunim razlazom vrijednosti naknada zaposlenima u državnom sektoru i BDP-a. Ta vlada je djelomično uspjela vratiti realnu svotu naknada zaposlenima u državnom sektoru na održivu stazu u skladu s linijom realnog BDP-a. Normalizacija je trajala do 2015.-2016. No, razlaz linija ponovo je započeo nakon što se HDZ 2017. stabilizirao na vlasti.
Na slici vidimo očekivani rezultat političke stabilnosti: očito da u HDZ-u postoji nešto što ovu stranku oduvijek čini mekšim partnerom sindikatima od SDP-a. U uvjetima kratkog pamćenja i nedostatka ovakve šire slike, sindikati javnog sektora govore da njihove plaće zaostaju 18,3% u odnosu na 2009. u usporedbi s drugim plaćama u zemlji, ali ne govore o onome što gornja slika jasno pokazuje – da 2009. ne može biti polazna godina za usporedbu. Ta godina bila je Sanaderova aberacija.
Osim toga, o „plaćama“ nema smisla govoriti ako se ne govori i o broju ljudi, jer ukupan trošak plaća je umnožak broja i prosjeka. A broj ljudi stalno raste. Zbog svega toga nećete čuti sindikate kako plaće uspoređuju s 2007. ili 2005. ili 2014., već ćete u tom slučaju samo slušati kako su drugi ti koji navodno manipuliraju arbitrarno odabranim polaznim godinama za usporedbu, iako sindikati sami to čine kada se fiksiraju na jedinu godinu koja im odgovara, 2009.

Zli socijalisti ispod svakog kamena

Kao što sindikati u javnom sektoru ne vide ili ne žele vidjeti širu sliku, ne vide ju niti njihovi kritičari. Oni optužuju sindikate za socijalizam. Kao da bi sindikati prošli bez te etikete da su prihvatili premijerovu prošlotjednu ponudu (“što još hoće ti ljudi?”). Međutim mandat sindikata je izboriti najviše što je moguće za svoje članove u danom društvenom i političkom okviru. Zapravo, ne radi se ni o kakvom socijalizmu, nego o prilično uobičajenoj političkoj borbi u kojoj se sukob oko plaća bliži vrhuncu, a trenutak odluke više nije daleko.

To se najbolje vidi u javnim nastupima sindikalnog vođe Ribića. Očito bijesan zbog optužbi za socijalizam, kritika na račun javnog sektora i osobito ljut zbog korištenja riječi „uhljebi“ u javnome prostoru, ali opet dovoljno svjestan da povećane zahtjeve za plaćama u ovoj fazi pregovora s vladom mora učiniti prihvatljivima široj javnosti, Vilim Ribić je u petak 18.10. imao možda i najvažniji nastup u hrvatskoj sindikalnoj povijesti. Slojevi njegova nastupa su brojni, dijelom međusobno suprotstavljeni, no prije rasprave o vrhuncu toga nastupa – prepoznavanju neprijatelja u neoliberalima koji “truju društvo” – Ribićev nastup moramo sagledati i analizirati u cjelini, uzimajući u obzir svu njegovu raznovrsnost i živopisnost.

Široka amplituda sindikalnog vođe Vilima Ribića

Ribić je svoje izlaganje započeo podsjećanjem na činjenicu kako je štrajk dio demokratskog postupka koji zahtijeva pregovore i sporazum. Premijerov govor u kojem je ponuđeno povećanje osnovice za 3 x 2% nije ni pregovor ni sporazum, istaknuo je Ribić, već nepotrebna personalizacija postupka koji su trebali obaviti drugi ljudi, na drugom mjestu i s drugim instrumentima, i to u jasnom pravnom okviru. Sindikati bi u tom slučaju mogli jasnije komunicirati svoje zahtjeve i očitovati se o ponuđenome.
Ribić je na ovaj način implicitno poručio da se u institucionalno uređenijem okviru možda ne bi trebalo davati ono što se nije tražilo (6,12% na osnovici), ako bi se dobilo ono što se tražilo i zbog čega se išlo u štrajk (6,11% na koeficijentima). „To je ispod demokratskih standarda.“, poentirao je Ribić misleći na poruku sa saborske govornice.

I u pravu je, makar načelno, čak i ako blefira s pričom da bi u alternativnom scenariju pregovaranja ishod bio drugačiji.

Druga Ribićeva teza glasi da je sustav plaća „probijen“. Nema ga, jer je vlada, navodno, o plaćama u pojedinim ministarstvima i sektorima do sada odlučivala voluntaristički, zavisno o ad hoc odnosima snaga i potrebama dnevno-političkog trenutka. Ribić provocira premijera: spominje plaće u ministarstvu vanjskih poslova. Nema jedinstvenih pravila o plaćama, nema jasnog upravljanja sustavom plaća.

Za ovaj Ribićev stav vrijedi ocjena kao i u prethodnom slučaju: Ribić je u pravu, makar načelno, čak i ako blefira s pričom da bi se u nekom uređenijem sustavu sindikati ponašali drugačije. Kronično slabi upravljački kapaciteti, nesklonost sustavnim rješenjima, improvizacije u tradiciji dugih desetljeća „političkog voluntarizma“, sindikatima daju alibi za priključenje igrama prijestolja – a one se svode na prilično proizvoljno isticanje zahtjeva za povećanjem plaća.

Treće, Ribićeva pregovaračka vještina dolazi do izražaja kada proizvoljno isticanje zahtjeva za rastom plaća uspijeva prikazati drugačijim, promišljenim i utemeljenim na podacima. Osim odabira referentnog razdoblja onako kako sindikatima najbolje odgovara (spomenuta 2009.), Ribić je angažirao solidnog ekonomistu Matiju Kroflina koji je izračunao da se ovogodišnji proračun izvršava bolje od plana potvrđenog u Saboru. Stoga se u razlici realiziranog naspram planiranog dade naslutiti i pokoja milijarda „viška“. To je onaj dio koji se Zdravko Marić nada pospremiti u smanjenje salda rebalansom, čime Marić postaje prva meta sada sve otvorenijeg napada sindikata. Oni bi htjeli udjel u tim milijardama za zaposlene u državnom sektoru. Ima se – može se, a Ribić bi vjerojatno rado Plenkoviću objasnio kako funkcioniraju fiskalni multiplikatori i kako je koncept uravnoteženog proračuna ideološka dogma koju su izmislili kreditori i neobrazovani neoliberalni ekonomisti – ideolozi.

Kada se sve to zbroji, dolazi se do sindikalnog zahtjeva za povećanjem mase plaća za oko 3,5 milijarde kuna (0,9% BDP-a ili u masi naknada cijelog sektora opće države gotovo 10%). Ribić je iskusan; svjestan je da je to prevelik udar na proračun i iznos koji će zgroziti dio javnosti. Stoga unaprijed objavljuje kako se radi samo o pregovaračkom polazištu koje se može i smanjiti kao što su sindikati prošle godine odustali od zahtjeva zbog udara Uljanikovih garancija na proračun. Sindikati su društveno odgovorni.

Sindikati su i razumni; vlada im treba samo prezentirati razloge za spuštanje ljestvice, kaže Ribić. Na primjer, obećaje on, snizit će zahtjeve ako država pametno utroši sredstva, za javne investicije, vrtiće. Iako mu na kraj pameti nije spomenuti mogućnost smanjenja poreza i sličnih tereta, Ribić je sve do ove točke korektan i konzistentan sindikalac.

No, u toj točci počinje salto mortale. I taj dio vrijedi analizirati, jer razotkriva Ribićeva, a onda valjda i sindikalna ograničenja u poimanju razloga hrvatskog razvojnog zaostajanja.

Komunikacijski salto mortale uvijek počinje nekom zamjenom teza poput Ribićeve, koji kaže da su hrvatski neoliberali – ti troškovni dušebrižnici – protiv povećanja plaća. Njima navodno ne treba javni sektor: neoliberalni dogmate protiv su povećanja plaća, govori Ribić, jer njima država uopće ne treba (valjda zato što su bogati).
Gdje su ti anarho-liberali? Nije važno što ta mitska bića ne postoje drugdje osim u sindikalnim snovima. Ako misli na onu dvojicu – trojicu s Facebooka, neka se zapitaju koliko su ih i sami sindikati pomogli stvoriti. Mogu (neo)liberali do sutra brisati blato s lica i objašnjavati kako nisu protiv povećanja plaća ako produktivnost u društvu raste, pa se stvaraju preduvjeti za povećanje plaća. Mogu oni dalje objašnjavati kako povećanje plaća ima smisla samo ako se time ne hrane naslijeđene neefikasne ili korumpirane strukture. Ribić i na to ima odgovor: javni sektor nije prevelik, a ako i jest neefikasan, baš zato mu treba povećati plaće kako bi se zadržali najbolji koji ga mogu učiniti efikasnijim.

Ne znam koliko samoga Ribića iznenađuje to što komunicira istu dijagnozu i lijek kao neoliberali (neefikasnost koju treba rješavati tako da se nagrade najbolji), no razlika nastupa kada treba odabrati vrstu lijeka – instrument povećanja efikasnosti i nagrada. Ribić u toj točci prelazi u protuanapad, jer njegovo je „rješenje“ povećati masu plaća za sve, iako nije jasno kako će to povećati efikasnost kada ne jamči promjenu odnosa u javnom sektoru i rast kvalitete i efikasnosti kroz nagrađivanje stvarno najboljih. Naravno, Ribić ne progovara o mogućem nedostatku veze između dijagnoze problema i “rješenja”, jer on je ipak accountable (moralno i formalno odgovoran) svojim članovima koji su ga izabrali, bavi se inherentno političkom djelatnošću u kojoj su manipulacije dopuštene, pa mu glavni argument ostaje sprječavanje iseljavanja, jer dobro zvuči čak i ako se iz njegovog sektora nitko ne iseljava osim radi uobičajenog obrazovanja i istraživačkog rada u inozemstvu koje je društveno vrlo korisno.

Unatoč svemu, borba je za status quo

Ribić osjeća da ima slabu točku u objašnjavanju rješenja, pa ima potrebu posebno istaknuti kako su sindikati za reforme. Imaju puno ideja kako ih napraviti! No, uvjet je da se nikome ne smanji plaća i da se u nekom javnom pod-sektoru slučajno ne smanji broj ljudi. Jer, ako je i neefikasan, javni sektor nije prevelik! Dugogodišnji sindikalni lider u ovoj točci ulazi u unutarnji sukob između vlastite točne dijagnoze problema i sindikalne funkcije cilja koja, na kraju dana, ipak počiva na maksimalizaciji broja članova i primanja za sve članove koji plaćaju članarinu i glasuju za čelnike sindikata. Ispunjenje te funkcije cilja bitno limitira sindikate u pogledu raspoznavanja i podržavanja najboljih rješenja.

Sindikati bi svakome tko je zainteresiran za reforme u javnom sektoru trebali biti neizbježni partneri za razgovor, ali uz ogradu da potencijalni nerazmjer između najboljih rješenja i sindikalne funkcije cilja stvara disonancu kojoj nema lakih rješenja. I tu Vilim Ribić “puca”, te prelazi u nesuvisle lamentacije o ideologiji u maniri prošlih vremena. To vrijedi zabilježiti, jer sindikalni je lider izgovorio pravi “biser” braneći tezu da će povećanje plaća po sindikalnom modelu povećati efikasnost: „Ako ovo nije istina što ja govorim, onda to mora biti posljedica iskrivljene svijesti koja se zove ideologija. … tko kaže da to nije istina, taj ima iskrivljenu svijest. Nema se drugo šta reć, a mi znamo koji su to krugovi u zemlji, koju truju cjelokupnu javnost.“

Ta „partikularna svijest“, naglašava Ribić, koja truje javnost, ne vidi potrebu za kvalitetnim obrazovanjem, zdravstvenom zaštitom i državnom upravom. Ti koji propituju troškove državnog sektora i koji bi plaćama upravljali po nekom drugom modelu osim sindikalnog, to su partikulirani ideolozi koji teže ukidanju države, jer misle drukčije i imaju neke druge analize od onih sindikalnih. Kakav je to misaoni kaos sindikalnog lidera!

Može li se Ribićev kaos označiti kao socijalizam? Socijalizam nije samo površna, nego u osnovi i pogrešna dijagnoza. Ovo je bespoštedna ali demokratska borba koja se koristi slabostima vladine strane i manipulacijom u kaotičnoj komunikaciji. Ako je Ribićev javni nastup kulminirao u manipulaciji i netoleranciji prema imaginarnom državnom neprijatelju – neoliberalizmu, to ne mora biti “socijalizam”. Iz Ribićevog se nastupa ipak može iščitati kako on prihvaća demokratski okvir i u njemu traži neka rješenja. Štoviše, Ribić jasno detektira epicentar odgovornosti: politička improvizacija i voluntarizam, slabost upravljačkih kapaciteta u javnom sektoru, nedostatak vodstva i pogrešna manifestacija vodstva kada se ono pojavi, kao u slučaju kada se umjesto vođenja pregovora drže politički govori.

Međutim, na kraju priče ipak ostaje jedna stvar koju Ribić ne vidi. Točno raspoznavanje epicentra odgovornosti u vladi ne isključuje sindikate javnog sektora iz dijela odgovornosti za stanje u društvu. Sindikati se jednim dijelom pokušavaju snaći i udovoljiti očekivanjima svoga članstva koje ih bira, a prisiljeni su to činiti u danim okolnostima. Snalazeći se u hrvatskom kaosu kako znaju i umiju, i unatoč lijepih riječi o reformama, kvaliteti i efikasnosti javnog sektora, sindikati javnoga sektora na kraju se ipak pokazuju kao branitelji statusa quo. To što su se u toj ulozi našli manje svojom krivnjom, a više zbog odgovornosti mekog trbuha hrvatske fiskalne strukture, nije dovoljno opravdanje za izmišljanje unutarnjih neprijatelja i evociranje retorike nekih davnih vremena.

https://arhivanalitika.hr/blog/koliko-su-sindikati-javnog-sektora-odgovorni-za-stanje-u-drustvu/