SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
POST FESTUM
 
Todorić će se, naravno, izvući
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 09.04.2017. - 20:06:11
KOLUMNA - Što je dozvoljeno Jupiteru nije volu! – latinska je poslovica koju Hrvati ponavljaju desetljećima prateći gospodarsko-političke farse, bankrote i privatizacije. 

Prvi put sam za mjenice bez pokrića čuo krajem osamdesetih kad ih je Fikret Abdić uvalio u ime Agrokomerca u vrijednosti od 400 milijuna dolara. Sića naspram ekipe iz Agrokora. Nesretno je to ime koncerna u kojem su mnoge svrbjeli prsti. Dok se dobavljači tuku za svaku kunu duga koji su nabili mjenicama, dok vjerovnici potražuju svoje, banke svoje, narod gleda vijesti i sliježe ramenima. Mnogi su se pitali kako netko tako uspješan može bankrotirati? 

Todorić zasigurno nije Fikret Abdić ili možda Đuka Begović, možda će o njemu snimiti pjesmu ili film kao o Vasi Ladačkom, no Gazda je gadno zgriješio i odveo Hrvatsku u debeli nedopušteni minus. Da je još uvijek neprikosnoven svjedoči i izjava odvjetnika Veljka Miljevića koji samouvjereno tvrdi da neće odgovarati zbog financijskih izvješća. 

Jest da je Todorić završio Ekonomski fakultet, no možda i nije dobro svladao knjigovodstvo i financijska izvješća. Iako, sjetim se onog priloga o njemu kako govori budućim menadžerima o svom poslovnom uspjehu od cvjećara pa do monopolističkog zadrugara. Na projekciji je bila hrpa brojki pa se čini da je ipak govorio o financijama a ne o brzom rješavanju sudoka. Dok mu pred firmom poput ptice rugalice dežura Andrija Jarak, dotle se Todorić pokušava izvući iz vlastitog jarka tražeći penicilin u jakim odvjetničkim timovima. 

Djeca su navikla na luksuz i treba spasiti što se spasiti da. Oni koji su uložili u obveznice možda ušićare zlatne pipe iz Kulmerovih dvora. Jedno je sigurno, čovjek koji se izvuče od zapovjedne odgovornosti u najvećoj gospodarskoj propasti u povijesti Hrvatske prije će postati povijesna ličnost nego propalica. Todorić u svojim životnim postavkama nema opciju skupljanja boca i prodavanja istih u svojoj bivšoj trgovini. Gazda je imao dovoljno vremena da osigura zaleđe, pronađe pijune za žrtvovanje i restarta svoje bogatstvo za neki budući clean start. 

Mnogi mu neće vjerovati no velika je vjera u njega u samoga sebe. Gazda je uložio vlastitu imovinu, no hoće li završiti na ulici? Sudeći po nekim financijskim izletima djece – neće. Iako su svi svjesni bankrota, nastavili su živjeti kao da se ništa dogodilo nije. Što mislite, hoće li mu se jedan dan pojaviti na vratima tipovi s fantomkama i bejzbol palicama? Nema šanse. Malog čovjeka banke ovrše zbog 200 kuna duga. Ovdje su ulozi veći i igra se po daleko prilagođenijim bankarskim i zakonskim pravilima nego na Level 1 na kojem egzistiramo mi, obični plebs željan pravde i jednakosti. 

Najava da Todorić neće odgovarati klasičan je primjer ''Nedodirljivih''. Nedodirljivi mogu sve, a što tek sve može onaj koji drži cijelu Hrvatsku za vrat kao pijanu gusku. Naravno da nitko normalan ne želi domino efekt u bankrotu Todorićevih firmi i njegovih dobavljača. Ne zbog njega, već zbog desetina tisuća malih ljudi koji će biti menadžerski selektirani u budućim otkazima. Dok se imperij raspada nitko ne očekuje uzvratni udarac. Todorić je predao sve svoje; dugove, gramzivost, Potemkinova sela, glamur, no sačuvao je obraz, ne zato što ga ima već zato što mu je debeo ko đon. Dok zbog njega i dugova kauzalno dug biva prelijevan s dobavljača na proizvođače, dok nestaju mali poljoprivrednici koji nisu imali državnu milost s poticajima kao Gazda, dotle Todorićevi mastodonti ostaju spomenici tomu kako klika može objediniti sva jaja u jednu košaru i razbiti ih ni da trepnu. 

Todorić će zasigurno žrtvovati satelite da bi sebi osigurao mirnu financijsku budućnost. Običan čovjek u bankrotu izgubi sve, njega će tek okrznuti. Već danas, tjedan dana kasnije, podnevni Dnevnik nije rekao ni riječi o aferi. Čeka se. Svi čekaju; vjerovnici, dobavljači, banke, Vlada. A Gazda, on je nedodirljiv i mirno spava u svojim dvorima. Račun je ispostavljen, treba ga platiti, a Gazda se digao od stola. Tko će ako ne mi, konobari u restoranu države kojoj ništa nije jasno. Zato i jest tu Antonio Alvarez III, kao što su i stoljećima gospodarstvo držali stranci. Mi nismo. 

Znamo se zadužiti, uvaliti mjenicu, prodati. Gazda je preslika nas samih. U susjedstvu regije gore ulice od prosvjednika. U nas je glavna tema što ćemo imati na blagdanskom stolu. Umjesto šunke, veliku financijsku rupu u kruhu. Hrvatska inertnost i flegmatičnost je zadivljujuća. Nismo još gladni, a police Konzuma bit će prazne, kao i naši novčanici iz kojih će se plaćati Gazdin dug, jer on nije kriv za ništa, nije znao. Kako bi rekli na Črnomercu: ''Nisi pazio!'' I nismo.