SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
GOSTOPRIMSTVO
 
Turizam s osmijehom na licu
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 13.08.2019. - 18:53:27
KOLUMNA - Nekako nam se dogodi život. Htio-ne htio, dobiješ karte u ruke i pokušavaš isplivati do kraja. I zanimljiva je to filozofska tema, život, o kojoj svi mi imamo svoje mišljenje, strategiju, zahvalnost ili mržnju. 

Omeđeni rođenjem i smrću trčimo kroz to vrijeme želeći postati što prije punoljetni, a onda, kad shvatimo koliko je život težak i koliko je starost naporna, stanemo svim silama kočiti nezaustavljivo. Život je privilegija odabranih.

Što je život onima koji su od rođenja s invaliditetom? Ili su siromašni? Oni koji obolijevaju? Oni koje smrt prati u stopu i podsjeća da im svaki tren može doći kraj? Znam, veliki broj je onih koji u ljetu ne vide more već more. Imam tu sreću da usprkos svom invaliditetu i teškoj životnoj sudbini mogu boraviti na najljepšem otoku na svijetu – Rabu. Meni je on već 45 godina jedina prava ljubav. 

Sjedim u kafiću kraj plaže. Pijem kavu sa starijim bratom Deanom i prijateljima iz djetinjstva. Odjednom se isključim iz razgovora promatrajući sav taj mladi svijet koji s osmijehom na licu ulazi u more, razigrani i sa zaboravom na stvarne probleme. More hipnotički djeluje na sve nas. Taman sam, kao kvadriplegičar, preplivao nešto više od kilometra. Treniram za plivački maraton za OSI koji je na rasporedu 24. kolovoza na Rabu. Dok sam plivao ušao sam u meditativno stanje prepuštajući moru svu gorčinu koju život nataloži kroz godinu. 

Zaboraviš na vlastitu bolest, nemoć, prolaznost, ograničenost. Gledam kako na duge rute plivaju neki ljudi za koje znam da su oboljeli od teških bolesti. Svaki zamah rukom njihova je nova pobjeda i oda životu. Bore se. Nema predaje. 

Nekako se budi dišpet i buja ustrajnost u čovjeku. I sad, nakon kave u kafiću, vraćam se kući i dobivam punu sliku života s kojim igramo svoje karte. Smjena je gostiju. Ljudi su nasmiješeni, sretni da su došli na more te da će se odmoriti i nakupati. Sat-dva prije njihova dolaska iz apartmana su, nakon tjedan dana bezbrižnosti, krenuli predivni mađarski gosti kući. Kad su dolazili, bili su nasmiješeni, veseli razdragani. Tjedan dana je brzo prošlo i sad su bili tužni, sa suzama u očima, grle nas i opraštaju se od mora, sunca, bezbrižnosti. 

Znamo točno kakve su njihove životne priče. Mukotrpan rad da bi se zaradilo za bezbrižnih tjedan dana ljetovanja, a potom povratak u zbilju, brigu o bolesnom ocu s multiplom sklerozom, studiranje, i posao. Shvaćam koliko je bitan u svemu tome naš, domaćinski osmijeh na licu, vedrina i gostoprimstvo. Ljudi putuju dvanaest ili više sati da bi došli na more, prelaze tisuće kilometara, štede i izdvajaju. Nikome nije lako. 

I ništa nas ne košta dočekati ih pićem dobrodošlice, kojim kolačem ili skuhanim ručkom ako gosti dolaze izdaleka. Ispečeš koji put palačinke, popričaš s njima i daš im na važnosti bili oni neki bogati menadžeri ili krojači, čistačice ili njemačke blagajnice koje žele ići na more. Bio to domaći turist ili strani zavrjeđuju kraljevski tretman i apsolutnu ugodu. 

Jer, ne samo mi kao obitelj, već i cijela Hrvatska živi od našeg osmijeha, gostoprimstva i čovječnosti. Svaki život ima svoju priču. Svaka ta priča je potencijalni filmski hit. U tom ''filmu'' treba preuzeti odgovornost za glavnu ulogu, a ne biti statistom u vlastitom filmu. Svi zaslužujemo hod po crvenom tepihu iako nas političari stalno guraju prema ulazu za poslugu. Bilo bi lijepo kad bi na kraju sezone bili zahvalni za svaki naš osmijeh, gostoljubivost ili posvećenost gostu. 

Naš osmijeh im puni proračun i osigurava luksuzan život hrvatskog političara. Bez nas su nitko i ništa. Sad, dok je Sabor pust, neka barem osvijeste činjenicu da svi ovi turisti na Jadranu nisu plod njihove gospodarske i turističke politike. U ovom ljetu, kad je sezona podbacila, ovi gosti su oni odani zaljubljenici u Hrvatsku koje je doveo naš osmijeh i vratio naš zagrljaj sućutnosti bez fige u džepu. Zaslužujemo zahvalnost, a ne porezno cijeđenje do iznemoglosti!