Bio sam toliko zbunjen da više nisam znao ni koji odgovor trebam zaokružiti. Izvukao sam se na nepokretnost prstiju, te da ne mogu držati kemijsku, pa je moje prvo glasovanje zapravo odradio moj fizioterapeut. 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Pokrenut je postupak razduživanja od ostalih jugoslavenskih republika i taj dan se slavi kao Dan državnosti. Istina, prije smo ga slavili 30. svibnja, roštiljali, pravili vatromete, odlazili na izlete, no sad bi to isto trebali činiti 25. lipnja. Nakon proglašenja Hrvatska se prisilno zaogrnula u maskirnu uniformu jer hrvatska samostalnost nije bila po volji mnogima.
S koliko smo oduševljenja slavili svoju neovisnost. Ljudi su bili ponosni, tekle su suze radosnice, i dok je običan puk stajao na braniku domovine dotle se stvarala poduzetnička elita, šačica izabranih tajkuna koji su na čelu s Tuđmanom trebali donijeti prosperitet Hrvatskoj. Koju godinu kasnije dobili smo i svoju valutu. Mnogi su mislili da ćemo potrajati kraće od zločinačke NDH. Ipak, nekako trajemo već 21 godinu.
Od '91 smo silno napredovali. Od 100.000 boraca došli smo do 500.000 branitelja, od nekoliko milijardi duga doveli smo se pred bankrot, od države koja je bila u tranziciji i nije imala razvijenu industriju zbog rata, došli smo do države koja je opet u tranziciji (ovaj put u EU) i nema razvijenu industriju jer ju je zeznuo rat koji je završio prije 17 godina. Imamo zavidan broj prolupalih branitelja, a da ne govorimo o zavidnom broju suicida koji su izvršili branitelji kojima su uskraćena prava. Može se reći da imamo ludilo od države.
Dva desetljeća nakon osamostaljenja imamo depresivnu naciju kojoj je jedini šport preživljavanje u bankarskim prašumama. Nije nam do ničeg, a kad i je onda nas boli čuna za sve. Tu i tamo živnemo kad nam krene u nogometu, pa se umjesto u maskirnu zakrabuljimo u kockastu uniformu. Do prije nekoliko godina smo slavili svoje heroje Domovinskog rata, a sad ako nekome spomeneš da si bio u ratu zvizne te bocom piva u glavu recitirajući ti stihove nekog Cecinog hita.
Imamo Hrvatsku po svojoj mjeri. Koliko se kralo po njoj dobro je da se još ne ubijamo zbog kilograma kruha. Nedavno je bio dokumentarac o Jugi na HRT-u. Goli otok, redukcije struje, red za ulje, kavu, odojak preko sindikata, vožnja na par-nepar, i uniformirana mladež. Nije me uhvatila nostalgija. Danas nemamo redukcije no imamo astronomske račune za struju, vodu, kuću. Prije ako si imao kuću vratio bi stan. Danas se rasprodaje sve što se prije osamostaljenja desetljećima gradilo. Nabija ti se porez za svaku sitnicu, nitko ne odgovara za svoje propuste. Nekoć smo imali tvornicu glinice u Obrovcu, danas nam žele uvalit Omblu.
Nedavno su ubili pedesetak pasa i mačaka u azilu za napuštene životinje. Nekada azila nije bilo, bili su živoderi koji su ubijali pse i mačke lutalice, a da javnost to nije ni znala. Nekad se slavio Dan republike u studenom da bi se pravilo kolinje. Danas se Dan državnosti slavi da bi se ubrao koji dan za kupanje i sunčanje. Nekoć su za Dan republike puštani partizanski filmovi. Danas se puštaju meksičke sapunice.
Što se promijenilo nakon dva desetljeća? Ovako na prvu; televizijska shema. Ni prije niti sada nitko ne šljivi povijesnu važnost onog i ovog dana. Brzo se zaboravio bivši bračni drug, a ovom današnjem ne pomaže ni ekonomska viagra EU-a. Dan državnosti je odlična prigoda za roštilj, pivu i partiju nogometa na dva mala. Kad prođu praznici, opet će nas isti muštrat kao i prije dva desetljeća.
Što ima novo? Ma ništa brate. Mujo i Haso se još uvijek dobro drže, Dudek i Regica su u minusu, a Jovan, Janez i Ivan slušaju cajke, dok im gospoda na vlasti drugarski uvaljuju ''posljednji pozdrav'' na radnom mjestu. Tonemo čuvajući tradiciju koju ne možeš izvući iz balkanskog čovjeka ni pod prijetnjom ''smrti'' države. Probudi se nacijo, sretan nam Dan državnosti!
