DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
ODLAZAK LEGENDI
 
Zagreb koji nestaje
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 18.04.2017. - 19:50:54
KOLUMNA - Kad sam napisao svoj dječji roman ''Bornin vremeplov'' koji se događa u Zagrebu osamdesetih godina prošlog stoljeća nisam ni slutio da pišem o Zagrebu koji nestaje. 

Nedavni odlasci Relje Bašića, Tomislava Židaka i sad arhitekta Ivana Crnkovića – Crnog, legendi Zagreba uvod su u novo poglavlje grada koji gubi svoj identitet. Purgeri su oduvijek širili ruke prema dotepencima nudeći im sve mogućnosti za uspjeh. Grad koji je rastao nakon ratova, rastao je u svojoj multikulturalnosti i raznovrsnosti. I uvijek je nudio sebe na dlanu. 

Svoj štih običavao je čuvati kroz svoje istinske legende koje su mahom dolazile iz kulturnih, umjetničkih krugova, novinarstva ili arhitekture koja je uvijek bila najvažniji element u prepoznatljivoj vizuri Zagreba. 

Umjetnički život velikana hrvatskog glumišta, Relje Bašića cijelim bićem bio je posvećen gradu i njegovim urbanim legendama koje su kulminirale filmom ''Tko pjeva, zlo ne misli''. Gospon Fulir bio je i ostao više od svoje uloge koja mu je obilježila karijeru. Osnivajući ''Teatar u gostima'', prvo putujuće kazalište, pronosio je ton i bonton grada koji je rapidno mijenjao svoj izgled i naličje. Predstavnik ''bečke škole'' i ''kinderštuba'' svjedočio je o vremenu koje je neprimjetno gubilo svoje obrise u raznoraznim smjenama gradonačelnika koji nisu imali taj purgerski osjećaj za grad koji je vapio za obnovom vizura prepoznatljivog Zagreba kojeg su zakrilili betonom, mramorom, fontanama i napose trgovačkim centrima. 

Ako je Relja Bašić bio primjer kulturnog Zagreba, onda je Židak svojim pisanjem bio istinski borac za očuvanjem njegovih vrijednosti. Svojim kolumnama i praćenjem Dinama te zbivanja u gradu, Žile je držao onu potrebnu barikadu koja je sprečavala prodor deagramiranog Zagreba koji je nametao svoje običaje, navike i životne postavke. Ako je itko podrobno mogao pratiti evoluciju grada kroz sport onda je to bio Židak. Svake subote zalazio je u Maksimirsku šumu problema i uvijek pronalazio svjetlo u mraku što Dinamu što Zagrebu. Nije doživio Dinamovo proljeće u Europi, no s ponosom je pisao o Dinamovom proljeću – mladima koji su u generacijskim valovima prolazili kroz njegovo pero. Tu je i njegova brižnost spram generacije '67. Nikad nije dopustio da padnu u zaborav te da prođe njihova slava. Slaveći Dinamove legende sprječavao je da Dinamo postane mali balkanski klub s čijim imenom su se mnogi htjeli sprdati. Nije dočekao ni novi stadion. Tu i tamo popio bi se viski na kojoj obljetnici upriličenoj na maksimirskom ruglu. Židakovim pisanjem Zagreb od nekoć živio je u sadašnjosti kao što je nekoć živio u Milčecovim kolumnama. 

Kao što i napisah, Zagreb svoju osobnost pokazuje kroz svoju arhitektonsku ljepotu. Jedan od velikih Purgera bio je i Ivan Crnković – Crni. Legenda ne samo arhitekture već i života Zagreba kakvog nove generacije ne pamte. Bio je značajna intelektualna prevaga u druženjima pred Kavkazom. Tadašnji intelektualni potencijal u svih sedam umjetničkih pravaca okupljao se ili pred Kavkazom ili pred Zvečkom. Fakin s Trešnjevke koji je iz radničke obitelji probio put sebi do elite Zagreba, ukazao je na tu činjenicu da grad nije maćeha svojoj djeci. Tko god je bio spreman učiti, raditi i odricati se, uspio je u svom gradu. Crni je bio jedan od najvećih šarmera i znalaca u Zagrebu sedamdesetih i osamdesetih. Njegov životni rezime prožet hedonizmom i ljubavnim avanturama svjedoče o onoj drugoj, zavodničkoj strani umjetnika arhitekture koji je zavodio znanjem, izgledom, osebujnošću i skupim ali savršenim projektima koji su uspješno korespondirali s bogatom klijentelom i njihovim očekivanjima. 

Sva trojica nedavno preminulih zagrebačkih legendi beskompromisno su štitili identitet Zagreba. Ne kroz primitivno odbacivanje dotepenaca i njihovog identiteta, već smjerno živeći životom kakvim su živjele generacije Purgera u gradu koji nestaje i rasplinjuje svoju bečku vizuru.

Možda se više ne kuha ajngemahtec, tačkrle, cvečnknedle, krauflekice, možda se gubimo u brzogriznim restoranima, kineskim, meksičkim, indijskim jelima, no Zagreb će imati zauvijek svoju prošlost osvijetljenu kroz Židakove kolumne, uprizorenu u ''Tko pjeva, zlo ne misli'' ili u pogledu na stvaralaštvo velikog Ivana Crnkovića – Crnog. 

Zagreb pomalo gubi svoje legende. Njime vladaju ljudi koji o Zagrebu i njegovoj prošlosti ne mare. Ruše se stadioni, stare zgrade, nestaju parkovi. Srećom, Zagreb je oduvijek imao snage iznjedriti i stvoriti nove purgerske legende. Dok čekamo na njih, s ponosom i pijetetom zahvaljujemo dečkima koji su iz zagrebačke prašine izrasli u istinske vrijednosti Zagreba.