SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
REGULATIVA
 
Zašto treba mijenjati model izbora guvernera HNB-a?
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 09.07.2018. - 09:23:28
KOMENTAR - Hrvatska od nedjelje nema guvernera središnje banke. Posao od ponedjeljka obavlja zamjenik guvernera Relja Martić kome mandat istječe za tjedan dana.
Malo se tko sjeća povijesti naše središnje banke, a još je manje onih koji su svjedočili njezinom finom tkanju. 

Zbog toga ćemo ukratko proći kroz povijest imenovanja guvernera u neovisnoj Hrvatskoj. Kroz te priče može se razumjeti kontekst najnovije spačke s imenovanjem vodstva HNB-a.

Prva i jedina iznimka od pravila imenovanja guvernera prema principu «daleko od očiju, daleko od srca» bio je prvi guverner HNB-a, tada još Narodne banke Hrvatske, Ante Čičin Šain.

Liberal se nikako nije uklapao u tadašnju HDZ-ovu kadrovsku matricu. Taj heidelberški student s Brača koji je govorio nekoliko jezika, Tuđmanu se od samoga početka nekako uklapao u ideju stvaranja države. Trebao je nekoga s ugledom u svijetu. Taj netko je strancima trebao objašnjavati zašto se financijski osamostaljujemo, raskidamo monetarne veze sa SFRJ, uvodimo vlastitu valutu. Trebali smo nekoga tko će nas znati približiti ključnim međunarodnim svjetskim financijskim institucijama – MMF-u i Svjetskoj banci – prije formalnog priznanja i ulaska u njihov sastav.
Tuđman u unutarnjem krugu nije imao osobu s kapacitetima za obavljanje takvoga posla. Unatoč tome, imenovanje Čičin Šaina bilo je trn u oku dijelu ljudi iz najužega kruga oko prvog Predsjednika.

Napetost se zaoštrila kada je Čičin Šain pokazao da tvrdoglavo misli svojom glavom i ne sluša svaki mig iz ministarstva financija na čelu kojeg je prvog ministra Hanžekovića zamijenio Jozo Martinović. Razilaženja između Martinovića i Čičin Šaina bila su zametak kasnijega latentnog sukoba između dviju struja vladajuće stranke koje će analitičari kasnije površno prozvati sukobom «tehnomenadžerske» i «hercegovačke» struje. Među brojnim reinkarnacijama tog sukoba povijesno je najpoznatiji onaj Šarinića i Pašalića u vrijeme kada je Tuđman zbog bolesti oslabio potkraj 90-ih.

Čim je Hrvatska priznata, a odnosi s MMF-om i Svjetskom bankom uspostavljeni, Tuđmanu Čičin Šain više nije bio potreban. Pismo tadašnjeg izvršnog direktora MMF-a Michela Camdessusa Tuđmanu, u kojem se založio za Čičin Šaina, nije pomoglo.

Tuđman je znao balansirati između unutarnjih i vanjskih pritisaka. Čičin Šain je po odlasku s mjesta guvernera zaslužio zavidnu diplomatsku karijeru, a za nasljednika je izabran čovjek iz unutarnjeg HDZ-ovg kruga, porijeklom Hercegovac, ali s takvim stručnim i akademskim referencama da nitko nije mogao osporiti njegov odabir. Drugim guvernerom je 1992. imenovan profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Pero Jurković.

Bile su to iznimno stresne godine. Iz perspektive današnjih životnih okolnosti nije ih lako ni zamisliti. Rat je definirao životni okvir. U financijama su stvari grozno stajale: hiperinflacija je bjesnila, a deviznih rezervi nije bilo ni za lijek. Jurković nije bio dobra zdravlja. Kada su Valentić i Škegro 1993. osmislili program u krugu tada mlađih ekonomista (Anušić, Miljenović, Rohatinski i ja), Jurković se s pravom osjetio pogođen iako iz oblikovanja programa nije izostao samo on, nego i tadašnji ministar financija Jašić.

Tuđman je uz Škegrinu asistenciju i uz pritisak samoga Jurkovića dulje vrijeme tražio novog guvernera. Bio je to delikatan posao jer se centralna banka ne može prepustiti nekome s ceste. Važan je i osoban odnos, povjerenje osoba koje imaju ultimativnu političku odgovornost i moć. Zbog toga je sljedeća promjena na čelu HNB-a bila pomno isplanirana.

Jurković je u HNB doveo i mladog kolegu s fakulteta koji će postati sljedeći guverner – Marka Škreba. Ovaj rođeni Zagrepčanin u Jurkovićevu je mandatu bio izvršni direktor zadužen za istraživanja i statistiku, posao koji ću obavljati nešto kasnije, od 1996. do 2000.

U pomno planiranoj tranziciji, Škreb je 1995. otišao na Pantovčak na mjesto Tuđmanova savjetnika za gospodarstvo. Tuđman se osobno želio uvjeriti da se radi o kvalitetnom kandidatu iako su reference mladog fulbrajtovca (Škreb je tada imao 38) bile vrhunske. U ožujku 1996. Jurković dragovoljno odlazi, a Sabor imenuje Škreba trećim guvernerom HNB-a.

Iako je Škreb uz Škegru, koji mu je čuvao leđa i osiguravao političku podršku, imao ključnu ulogu u restrukturiranju i privatizaciji bankarskog sustava (koji više neće trebati pomoć vlade i poreznih obveznika kako bi opstao), novi guverner je bio osuđen da ne doživi uredan kraj svog mandata. Saniranje posljedica socijalizma i rata u bankarskim bilancama, puštanje stečajeva mnogih novih banaka čime su raščišćene nemale pogreške počinjene u tranziciji do 1998., i inzistiranje na realnom vrednovanju imovine u politički zaštićenim bankama Škrebu su priskrbili zavidnu kolekciju neprijatelja. Niti Račanova vlada oformljena početkom 2000. nije mu vjerovala. Percipirala ga je dijelom Tuđmanove nomenklature, premda on u njoj, kao ni Čičin Šain, nikada nije imao uporišta (iako je zakratko čak postao i članom HDZ-a).

Kao točka na i došla je kriza u Istarskoj banci iz Pule 2000. (nikako ne brkati s Istarskom kreditnom bankom Umag koja i danas uredno posluje). U tada neformalnu stožernu financijsku kuću Istre za koju je bio životno zainteresiran SDP-ov koalicijski partner IDS Škreb je bio prisiljen poslati privremenu upravu neposredno nakon što je oformljena Račanova vlada. To mu je politički zapečatilo sudbinu: čovjek je postupio onako kako je nalagao zakon nimalo ne osluhnuvši promijenjeno političko bilo. Novi-stari na vlasti u tome nisu vidjeli uredno funkcioniranje institucija, nego udar starih struktura koje je trebalo, kako se tada govorilo, «detuđmanizirati».
Račan je navodno samo jednom u sedam mjeseci susreo guvernera. Ishod je bio logičan: u srpnju 2000. Sabor odbija Godišnji izvještaj HNB-a i smjenjuje Škreba. Tim nasilnim prekidom mandata uspostavljen je ovaj srpanjski ritam imenovanja guvernera svake šeste parne godine.
Na Škrebovo mjesto tada dolazi veliki prijatelj ministra financija i stari drug Mate Crkvenca, Željko Rohatinski.

Rohatinski je bio najmlađi direktor republičkog Zavoda za plan još dok je Hrvatska bila u SFRJ. Ambicioznom, perspektivnom i analitički vrlo solidno kapacitiranom Rohatinskom karijera je bila naprasno prekinuta u najboljim godinama, prije 40-e, kada je došlo do pada Berlinskog zida i osamostaljenja Hrvatske.
Mladi Rohatinski je bio dio stare nomenklature i valjalo je pričekati dok se povijest malo ne slegne. Nakon rada na Ekonomskom institutu u Zagrebu i kratke epizode u Valentić-Škegrinom savjetničkom timu za kroćenje hiperinflacije (naš tim je radio od početka ljeta 1993. do ljeta 1994. iako su izrade prethodnih analiza i pregleda literature krenule mnogo ranije), Rohatinski će kraj 90-ih dočekati kao glavni ekonomist Agrokora kod svog prijatelja s fakulteta Ivice Todorića.

Kasnije će se tumačiti da je Todorić već tada razmještao svoje kadrove po državi. U tu pretpostavljenu shemu uklapa se Kuštrakovo imenovanje na mjesto Crkvenčeva zamjenika u Katančićevoj 2000. kao i dolazak kasnije mega-popularnog Rohe na Trg burze. Međutim, zajednička prošlost i poznanstvo s ekipom koja početkom 2000.-ite preuzela vlast, naročito s ministrom financija Matom Crkvencem, bili su mnogo važniji razlozi od tada vjerojatno precijenjenog Todorićevog utjecaja. Iako nije odmoglo.
Željko Rohatinski je bez dvojbe najvažniji hrvatski guverner od osamostaljenja. Bio je prvi koji je uredno dočekao kraj mandata. Iste stvari koje su ga sačuvale nakon povratka HDZ-a na vlast potkraj 2003. omogućile su mu da se nametne za drugi mandat 2006. Nametnuo se, iako ga Ivo Sanader i HDZ nisu htjeli.

Kombinacija hrabrosti, inteligencije, političkog talenta i ne prezanja od populizma dovela je Rohatinskog do toga da je osobnu potporu izgradio na tlu koje je bilo najtvrđe ali i najčvršće – u najširoj javnosti. Bio je rijedak nezavisan političar s autonomnom nacionalnom potporom.

Rohatinski je bio i Živi zid prije Živog zida. Prikazao je sebe kao jedinu branu od interesnih pritisaka stranaca i stranih banaka. Otvoreno je govorio stvari za koje je sam, kao dobar ekonomist, morao znati da su besmislice – na primjer da treba spriječiti dio kreditnog rasta kojim banke financiraju uvoz iz svojih domicilnih zemalja. Koketirao je s populizmom i protekcionizmom, ostavljao dojam da se u kombinaciji vještih intervencionističkih mjera i zaštite nacionalnih interesa može generirati razvoj. U stvarnosti, Rohatinski nikada nije odstupio od načela monetarne politike uspostavljenih 90-ih, a nominalni i realni tečaj su u većem dijelu njegova mandata aprecirali zbog snažnog priljeva kapitala. Mjere koje je uvodio kako bi ga spriječio nisu bile učinkovite (jer je teško zaustaviti bujicu), premda, treba priznati, banke je održao dovoljno jakima da mogu podnijeti teret krize.

Vještim i odmjerenim kritikama vladinih politika ušao je u finu komunikacijsku sredinu gdje se taman stvori dojam da si neovisan, ali ne smetaš nikome toliko da bi bio iritantan i provocirao snažan protunapad. Komunicirao je sjajno; shvaćao je da s ondašnjim medijskim urednicima treba minucionizno trgovati informacijama ostavljajući nekolicini dojam da imaju privilegiran pristup dvoru. Novinari i mediji su ga naprosto obožavali. Proglašavan je najzgodnijim Hrvatom i najboljim komunikatorom. Bio je jedina osoba u Hrvatskoj koja je tih godina mogla parirati dominantnom Sanaderu koji Rohatinskog-guvernera nije mogao promijeniti, iako je htio. Procjenjivao je da bi mu unutarnje štete bile veće od koristi. Sanader ionako nije planirao nikakvu promjenu monetarne politike, a odgovaralo mu je da i u Europi može pokazivati neovisnu središnju banku.

Rohatinski je na tehničkoj razini bio ambivalentan. Radio je briljantne stvari; na primjer, kada je unatoč snažnom lobiranju Mate Granića i samog Sanadera natjerao BLB da masivno dokapitalizira Hypobank. Time je hrvatski Hypo de facto izoliran od velike krize koja je potresla banku u cjelini. Općenito, bankama je nametao obvezu formiranja dodatnog kapitala za rizike i prije nego što je takva praksa postala dio međunarodnih standarda. No, radio je i velike, povijesne pogreške; na primjer, 2009. je relaksirao omjere devizne likvidnosti i obvezne rezerve što samo po sebi ne bi bilo sporno da nije bilo praćeno otvorenim protivljenjem pozivanju MMF-a na tragu doktrine oslanjanja na vlastite snage. Šuker i Kosor su to objeručke prihvatili i kasnije te godine počeli dizati porezne stope i uvoditi nove porezne oblike, što će bitno produžiti hrvatsku kriznu agoniju. Zemlje koje su tada ušle u aranžman s Fondom mnogo su brže prošle kroz krizu.

Hrvatska se kroz krizu dovukla do kraja drugog mandata Željka Rohatinskog. Politička ekipa koja će odlučivati o guverneru 2012. predvođena Zoranom Milanovićem nije imala kapacitet za preduboku analizu potencijalnih šteta i koristi od dodjeljivanja trećeg mandata Rohatinskom ili prvog nekom drugom. SDP-ove sive eminencije s Kennedyevog trga (Družić, Crkvenac) sigurno su puhale u Rohin rog iza Milanovićevih leđa i inicijalna ideja je vjerojatno bila dati mu i treći mandat. Međutim, ispriječile su se neke nove okolnosti.

Rohatinski Milanoviću nije legao još od one priče iz 2011. kada se po medijima naveliko spekuliralo o trećem (političkom) putu koji su navodno aranžirali Karamarko (tada još nitko i ništa u HDZ-u), Hanžeković, Bajić, Rohatinski i još neki, uz pozadinsku podršku bivšeg poslodavca i kolege iz studentskih dana Ivice Todorića.
Drugo, probuđeno mladenačko prijateljstvo Zorana Milanovića i zamjenika guvernera Vujčića (drugi je svega tri godine stariji) poklopilo se s izbijanjem afere zbog netransparentnog stjecanja kuće obitelji Rohatinski u Podsljemenskoj zoni uz pomoć Agrokora. Prirodni nerv svakog političara Milanovićeva profila je imati svog čovjeka od povjerenja i nemati pasivu poput nerazvidnih veza između centralne banke i Todorića. Milanović je bez puno razmišljanja iskoristio priliku i doveo svog čovjeka, Borisa Vujčića, na čelo zgrade iznad fontane.

Uočite da su premijeri i njihovi osobni odnosi s ljudima ključni za odabir guvernera iako zakoni ne kažu ništa o tome. Kažu nešto drugo, o čemu više na kraju teksta.
Prvi Vujčićev mandat (2012.-2018.) obilježen je s četiri stvari: (1) važnom ulogom HNB-ovih ljudi u procesu pristupanja Uniji (ne zaboravimo da je i sam Vujčić uz Martinu Dalić bio zamjenik glavnog pregovarača); (2) već pomalo zaboravljenim slučajem švicarac; (3) činjenicom da je HNB limitirao izlaganje banaka prema Agrokoru (postavši tako jedina državna institucija koja je ublažila učinke krize koncerna) i (4) Euro strategijom – zajedničkim projektom HNB-a i Vlade, koji je tehnički iznijela HNB kao stručno najkompletnija državna institucija. Na projektu kojim je i službeno započet proces pristupanja eurozoni, uz važnu ulogu sada već bivše Martine Dalić, zbližila su se dva pro-europski orijentirana gradska dečka – Vujčić i Plenković.

Zbog toga se vjerovalo da Vujčićev drugi mandat uopće nije upitan. No u nedjelju 8. srpnja Vujčiću je istekao šestogodišnji mandat, a Sabor u petak nije glasao o novom guverneru. Po prvi put u Hrvatskoj povijesti posao guvernera trenutno obavlja zamjenik, Relja Martić. Međutim, on to može činiti samo tjedan dana. Potom i njemu istječe mandat. Unutar nekoliko dana istječe mandat još četvorici od ukupno osam članova Savjeta (trojici mandati istječu na ljeto iduće godine).

Glavni mediji pišu da nema problema, jer Vujčić ostaje. Servira se priča da su premijer i ministar financija zaboravili datume isteka mandata i da će Vujčić biti izglasan sljedeći petak. To je uistinu teško povjerovati. Vujčić i društvo se sigurno nisu libili okrenuti telefonske brojeve u vladi i Saboru da signaliziraju problem, ako se već administraciji nije upalila crvena lampica zbog isteka mandata (a sigurno jest – nije administracija baš toliko blesava).

Mnogo je vjerojatnije da HDZ Vujčića ne doživljava kao svog i osjeća se iznutra dovoljno jak da Plenkoviću nameće svoja rješenja. Međutim, koalicija je složena, a broj ruku je jako na knap. Nitko ne može brzo nametnuti bilo koje rješenje. Vujčić doista možda bude izglasan sljedeći petak ako nije moguće postići dogovor o nekom drugom.

A pitanje je i što s preostalom četvorkom kojoj mandat istječe ovoga ljeta? Imamo vakuum.
Glavna poruka ovog teksta je da sa sustavom imenovanja guvernera i njegovih suradnika nešto nije u redu. To je u urednim vremenima skriveno, ali sada je, kako to obično biva, zbog spleta okolnosti došlo do izražaja. Možda bi se javni natječaji za članove Savjeta HNB-a u Hrvatskoj doista pretvorili u predstavu – travestiju – ali to ne znači da se postojeći način imenovanja čelnih ljudi HNB-a ne može poboljšati.

Prema Zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci propisano je samo da članove Savjeta imenuje Sabor na prijedlog Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove uz mišljenje Odbora za financije i državni proračun. Zakon ne kaže ništa o rokovima. Uvjeti za člana Savjeta su da je državljanin RH s priznatim osobnim ugledom i profesionalnim iskustvom na monetarnom, financijskom, bankarskom ili pravnom području.

Ovi opći uvjeti mogli bi se pojačati na primjer minimalnim brojem godina iskustva. Mogao bi se uvesti i najkasniji rok za imenovanje, na primjer 15 ili 30 dana prije isteka mandata kako bi se izbjegao vakuum na čelu institucije kakav sada imamo.

Tranzicije na čelu institucija poput središnje banke jako su važne kako bi se očuvala njihova neovisnost i ugled u javnosti. U razvijenim zemljama jako se pazi da proces imenovanja bude maksimalno depolitiziran i da jasno prevladavaju stručni kriteriji. Zbog toga u nekim zemljama postoji i praksa dovođenja stranaca. Na primjer, Banku Engleske trenutno vodi Kanađanin, a dugogodišnji član Odbora guvernera bio je Nizozemac.

U Hrvatskoj je to, naravno, neizvedivo. Vjerojatno se nepotrebno iscrpljivati u toj vrsti rasprava. Međutim, treba učiniti sve kako bi institucija funkcionirala nesmetano i odvojeno od političkih imenovanja, uz stručne kriterije. Osobito je važno s jedne strane predvidjeti i političke krize i osigurati stabilnost središnje banke i u takvim vremenima, a s druge strane prevenirati zamor upravljačkog materijala. Na primjer, što da su raspisani izvanredni izbori i da u kritičnim trenucima nema parlamenta pa da i zamjeniku guvernera Martiću u tom praznom hodu istekne mandat bez novog imenovanja? Opet imamo vakuum, još i veći. S druge strane, zašto se ne bi ograničila mogućnost reizbora, ako treba i uz produžetak mandata – u Europskoj središnjoj banci mandat je osam godina, ali nema mogućnosti reizbora.

Očito je da se Zakon treba mijenjati u pravcu jačanja stručnosti kandidata i rokova za njihov izbor koji bi mogli biti i dulji od 30 dana ili čak pomični. Ili bi trebalo predvidjeti mogućnost privremenog imenovanja od strane Predsjednika u slučaju da Sabor ne zasjeda u trenutku isteka mandata.

Još bi se dalo raspravljati o mogućim poboljšanjima: na primjer, kako se u okviru Odbora predlažu kandidati za guvernera, zamjenika i viceguvernere? To nije uređeno. Zašto većini mandati istječu u isto vrijeme? Ne bi li, kao u američkom FED-u, mandati trebali biti raspoređeni u vremenu tako da u Savjetu ne može nastati ovakav vakuum i niti jedna politička garnitura ne može zamijeniti većinu članova?

Sada nema puno smisla ulaziti u sve detalje. Ovu spačku naprosto treba iskoristiti  za ukazivanje da nešto nije u redu i da propise treba preispitati i modernizirati. Neka se pokrene rasprava, neka netko misli o svemu ovome.

Zašto? Ovo je važno zbog ukupnog ambijenta. Sve je više populizma i demagogije, a sve manje se vodi računa o reputaciji i stabilnosti institucija. Na primjer, ovu spačku s imenovanjem iskoristio je zastupnik Ivan Lovrinović plasirajući tezu o navodno tajnom gubitku HNB-a većem od 2 milijarde kuna, iako je isti zajedno s financijskim izvješćima HNB-a objavljen nekoliko dana prije zastupnikove izjave (na HRT Dnevniku se svejedno govorilo o “tajnom” gubitku u subotu).

Središnje banke ne služe tome da maksimaliziraju dobit koju prenose u državni proračun nego tome da maksimalno stručno i neovisno vode monetarnu politiku, sprječavaju visoku inflaciju i nadziru banke. 

Gubitak je u prošloj godini nastao zbog kombiniranog učinka tri faktora: (1) pad dolara na koji HNB ne može utjecati, a logično je da dio rezervi drži u dolarima, (2) negativne ili vrlo niske kamatne stope na niskorizične instrumente na svjetskim tržištima, u koje HNB mora ulagati jer se likvidne devizne rezerve ne smiju držati u visokorizičnim i slabo likvidnim instrumentima koji nose veći očekivani povrat ali i veći rizik, i (3) jačanje kune.
Za gubitke koji su povezani s tečajnim razlikama ne znamo kada će se pojaviti, ali znamo da će se povremeno pojavljivati. Zbog toga se u dobrim godinama dobit raspoređuje u rezerve. HNB je to i činila, pa ima dovoljno rezervi za amortizaciju udara gubitaka u godinama poput prošle.
Zaključno, o osjetljivim temama kao što je poslovanje HNB-a i o imenovanju guvernera treba raspravljati hladno i racionalno uz susprezanje od površne politizacije kako bi se čuvale i jačale institucije. Analizu i kritiku, kada su argumentirane, treba čuti. Meni se čini da je u ovom slučaju potrebno analizirati i kritizirati postojeći sustav imenovanja čelnih ljudi, dok je sam financijski rezultat za prošlu godinu lako objasniti i u njemu nema ništa sporno.

Nikada se ne smije izgubiti iz vida da središnje banke ne služe tome da maksimaliziraju dobit koju prenose u državni proračun nego tome da maksimalno stručno i neovisno vode monetarnu politiku, sprječavaju visoku inflaciju i nadziru banke. Njihov uspjeh ili neuspjeh prosuđuje se prema tome, a ne prema računu dobiti i gubitka.

https://arhivanalitika.hr/blog/srce-ide-za-ocima-povijest-imenovanja-guvernera-hnb-a/